Neki dan me drug, rješavajući križaljku, upitao: “Koja pjesma počinje sa: “It's nine o'clock on a Saturday…” Nastavio sam u ritmu: “The regular crowd shuffles in , there'san old man sitting next to me, makin’ love to his tonic and gin.”
Nakon što sam demonstrirao da poznajem tu pjesmu – Billy Joelovu “Piano Man” – izgovorio sam stihove do kraja, kompulzivno, u mojoj svijesti bili su neodvojivi jedan od drugog. Jedna riječ je evocirala drugu, i nisam mogao prestati sve dok nisam izgovorio sve i jedan stih. Znajte, ne tražite nikad od mene da vam recitujem Don McLeanovu “Američku pitu” ili “The Wreck of the Edmund Fitzgerald” od Gordona Lightfoota, zato što ću to uraditi. Od riječi do riječi.
Opsesivno-kompulsivno ponašanje ili ne, svejedno, to je način na koji bi, po mom mišljenju, dobro napisana priča trebala da funkcioniše: svaka riječ treba da inicira iduću, treba da postoji ritam koji će (kasnije) pomoći memorijskoj obnovi, i da fraze koje se periodično ponavljaju služe kao povezujuća sredstva. Riječju: kopče. Čak i rime, koje se urednici trude da iskorijene, mogu dati priči poetski kvalitet vrijedan spomena. Naprimjer, pišući priču “Kanibal”, volio sam rečenice poput: “… tastes like tears. Because it’s gallons, like Tammy Faye Bakker’s cried a hundred years inside his mouth….”Urednici se gnušaju rima. Kad se koriste na taj način, izgleda kao da se narušavaju granice između proze i poezije. Svejedno, moj cilj je da ih koristim što više.
Šta pokušavam reći… Moj zaključak je… Književna proza se suočava sa jednakom vrstom krize s kojom se suočilo figurativno slikarstvo kad je fotografija ušla u upotrebu. Toliko ljudi danas je sposobno da ispriča čistu, tehnički savršenu priču, kao da su fotografisali stvarnost. Naši softveri za pisanje popravljaju našu gramatiku i pravopis. Do ovog trenutka, mi vjerovatno imamo programe koji mogu konstruirati best-selere. Hoću reći da bi prozni pisci trebali da napuste “tehnički ispravno pisanje” i da eksperimentiraju s ciljem da sačuvaju specifičnost svog medija.
Za mene je svaka priča eksperimentalno kombinovanje parčadi informacija. Mogu koristiti refrene, kao što sam koristio “pravila” u “Klubu boraca” ili “Izvini mama, izvini Bože” što sam koristio u “Nevidljivim čudovištima”. Ali kada pišem kratku priču, sve više i više, gledam da nađem neobičnu fraze koje mogu koristiti umjesto standardnih veznika: i, ali, ili.
Posljednji put sam u priči “Fact of Life” koristio tri dvodijelne riječi: čak iako, i tad, i kad. Skoro cijelu priču drže na okupu ti veznici, i daju glavnu retrospekciju sceni – požar u autu – napadna, panična, frenetična energija. Kao što sam u “Kanibalu” koristio neiscrpni veznik “zato” na način na koji dijete koristi pitanje “Zašto?” – s ciljem da priča bude takva da se kroz nju mora juriti bez predaha. To mi omogućava da nastavim da gomilam jeziv detalj za detaljom, tjerajući čitaoca ili slušaoca da obrati punu pažnju.
Iznalaženjem veznih sredstava koja zamjenjuju “i, ali, ili” kreirate nešto poput otkucaja srca, ili ritam bubnja u pjesmi. Učestalost korištenja tih sredstava će dinamizirati (ubrzati) ili usporiti čitaočevo iskustvo. Najbolji primjer je riječ “Otac” u mojoj priči “Dad All Over”, objavljenoj u “Playboyu”. Cilj mi je bio koristiti tu jednu riječ – “Otac” – kao što je korišten drum machine u pjesmama ‘80-ih. Udari bubnja su toliko učestali da nestaju, čak počinju da se ponašaju kao pauza ili praznina u narativu. Ali čim vam treba da stvorite energiju i dosegnete krešendo, treba samo da povećate ponavljanje otkucaja bubnja.
U priči “Romansa” riječ “i” privezuje sve na najednostavniji mogući način, oponašajući način na koji se neko ko je u zabludi trudi da popuni svaku tišinu, uvijek u strahu od toga da uvidi istinu.
U priči “Loser” vezne riječi su “izuzev, ali, samo” zato što mi dozvoljavaju da tvrdim nešto a istovremeno i potkopam. Naprimjer: “To je kao da ovaj papirić na kojem je isprintan lik Hello Kitty stavite u usta i progutate, samo što se stvarno radi o LSD-u.” To omogućava da svaka rečnica ima oblik cik-caka.
To je ovo, izuzev što je to – to. To je ovo, samo što je to – to. To je ovo, ali to je – to. Radeći ovo, omogućavate svakoj rečenici da proturječi sebi, sugerišući neprestanu promjenu, neriješenu prirodu stvarnosti pod utjecajem LSD-a.
Kad spisateljica prepozna jedinstveno sredstvo koje može koristiti kao veznu frazu ili prelaz, ona je u stanju da skroji i naratora i cijelu priču. Riječi treba da podupiru stvarnost, a ne da su standardizovani jezik diktiran od strane nekog softvera za procesiranje riječi. U vezi s tim, imajte na umu da priča, kao takva, mora biti čvrsta i dinamična. Moderni prevodilački uređaj ne može sakriti činjenicu da se ništa ne dešava po scenariju. Dalje, dobar, repetitivan prijelaz najbolje funkcioniše kada povezuje gustinu toka radnje scenarija. Kao pravila u “Klubu boraca”, sredstva postanu nevidljiva kad postanu prisna, a na kraju budu samo pauza ili predah koji najavljuje sljedeći detalj.
Imajte na umu, o ovim neobičnim veznim sredstvima bi se dalo razgovarati. Slušajte ljude kako pričaju, posebice, dosadne, terorizirajuće pričalice kojih je strah da bi ih neko mogao prekinuti. Takvi ljudi imaju cijeli arsenal (veznih) sredstava koja im omogućavaju da unedogled odlažu kraj.
Da, u običnoj konverzaciji, takva vrsta govora je agonizirajuća. Ali u kratkoj priči, takvi trikovi mogu radnju tjerati naprijed vratolomnom brzinom.
Hoću reći, takve priče – u kojima koristite takav oblik stiliziranog jezika – neka budu kratke. Previše takvog jezika u u predugim tekstovima bi iscrpilo vašeg čitaoca.
Evo, i ja ću začepiti sad.
