(Jedna opijumska meditacija povodom Bajine bašte, pepela)
Priznajem da sam mislio da ću u Bazduljevoj novoj knjizi “Bajina bašta, pepeo” naći samo o tome kako Krleža ima najobimni opus među južnoslavenskim piscima. Ili da Brodski na prozu gleda pjesnički. Da oni koji vole Leonarda Koena neće sliniti i vlažno se grliti kao oni na svirkama Sinana Sakića. O tome da je Kolridž rekao da se ljudi rađaju kao aristotelovci ili platonisti, ili da je Jejts jedan od najvažnijih pjesnika engleskog jezika i da se rodio 1865. godine. Ili da je Krleža bio pisac koji je imao hrabrosti služiti se vlastitim razumom, a ne valjda tuđim.
Mislio sam da će se samo objašnjavati kad je Kiš ponudio ključ za čitanje svoje knjige Grobnica za Borisa Davidoviča, gdje je Kiš štampao svoj kratki esej pod naslovom Flober i Borhes, kako je Kiša prerana smrt spriječila da dobije Nobelovu nagradu.
Ne samo zato što ju je nagradio jedan eminentni žiri našeg Fonda za izdavaštvo, priznajem da sam gajio naordinarnije predrasude prema Bazduljevoj knjizi (pogotovo kad sam vidio smiješnu parafrazu u naslovu) i sve moje predrasude su se na kraju ispunile: sve navedeno ja sam i pročitao u ovoj knjizi. To sve imate štampano.
A onda sam odlučio sasvim promijeniti perspektivu. Povukao sam nekoliko plavičastih dimova i zalio ih sa nekoliko zlaćanih gutljaja i naišao u ovoj knjizi na sjajni esej koji je bio pravo otkriće. Esej je nosio naslov “Muharem Bazdulj: najljepše priča istina” i napisao ga je Danilo Kiš lično. Tu Kiš na dug i patetičan način, što je neobično za njega, govori o otkrivanju Bazduljevog djela, o svome odrastanju, o tome kako se u međuvremenu posvećivao životu i ljubavima, neprestano se vraćajući obljubljenom štivu. Do kraja eseja se pred vašim očima dva pisca stope u jedno tijelo, u jednu figuru, kao sijamski blizanci, tako da mi je na kraju bilo teško, gotovo nemoguće, da razlikujem jednog od drugog. Shvatio sam da je Bazdulj nekim čudom (la part du diable) izostao sa onog spiska na kojem Kiš nabraja gene svojih lektira a trebao se naći tačno iza Babelja i Barta a prije Beloua, Biblije i Borhesa.
Pred mojim očima se Danilo Kiš do kraja eseja pretvorio u Muharema Šika. Još uvijek našikan tom alhemijom donosim vam nekoliko citata iz ovog kišougodnog eseja, čisto da vidimo hoće li se preobražaj opet dogoditi. Naravno, esej je toliko djelovao, da ni sada nisam siguran tačno čiji su to citati.
Kiš, valjda, počinje odmah izravno, iz prvog lica:
Ne sjećam se kad sam zapravo prvi put čitao Bazdulja. Čini mi se sa deset godina, u četvrtom osnovne, barem mislim da je tako bilo. To je, mislim, neka 1987. godina. Bio sam jedno od one djece što još krajem augusta, prije nego školska godina i počne, pročitaju cijelu čitanku.
Nakon što je Kiš posvjedočio da je već sa desetak godina otkrio Bazdulja, kada obična djeca još igraju klikera i trule kobile, pročitavši cijelu čitanku i na vrijeme se pozicionirajući u svjetskoj književnosti, došlo je vrijeme i da vidimo kada ga je ugledao svojim očima:
Prošlo je možda nekoliko mjeseci prije nego sam vidio Bazdulja na televiziji. Ne sjećam se sadržaja emisije ni o čemu se zapravo radilo, znam samo da me je Bazdulj fascinirao.
Jer je kao mališan počeo pratiti književni život zbog Bazdulja, Kiša će Bazdulj presudno pratiti i kad sam postane pisac, kasnije, kad ipak malo odraste:
Osim Grobnice čitao sam mnogo puta i poetičke spise, tri knjige koje je u zajedničkoj škatuli ukrašenoj Bazduljevim autografima, neposredno pred rat objavila sarajevska Svjetlost. Koliko sam puta kao petanestogodišnjak gledao impresum tih knjiga gdje je kao izdavač bio potpisan Gavrilo Grahovac, a kao urednik Ivan Lovrenović; sedam godina kasnije moju će prvu knjigu također kao urednik potpisati Lovrenović a kao izdavač Grahovac.
Da nevjerovatne podudarnosti nisu ostale samo na tome, kad mali Kiš postane pisac, vidi se na sljedećem primjeru:
Tu moju knjigu (One like song) počeo sam zapravo pisati u zimu sa devedeset četvrte na devedeset petu, počeo sam ju pisati u veliku crvenu bilježnicu proizvedenu u Španjolskoj koju sam dobio u humanitarnoj pomoći… Prva rečenica zapisana u bilježnicu glasila je ovako: Priča koja slijedi, priča koja se rađa u sumnji i nedoumici, ima jednu nesreću (neki to zovu srećom) što je vezana za Bosnu. Manje sam čitao u to doba. Pisao sam, pisao i živio.
Tako se Bazduljeva rečenica javila u prvoj Kiševoj knjizi, ili je bilo obrnuto, iako je već tada manje čitao a više pisao i živio. To neće biti čudno, ako znamo da je Kiš pisao usred rata, mlad kao Rembo,da mu je bilo teško u ratu, ali i da je čitao Bazdulja prije toga, i to uzvišeno:
Dok su na moj grad padale granate, dok su sa radija dolazile vijesti o klanjima i ubijanjima, dok se mržnja gotovo mogla osjetiti u zraku, ja sam se opijao Kišovom prozom! On je prije mog rođenja znao kamo vodi nacionalizam, on je još i prije mog rođenja odgovorio na pitanja koja su me mučila, on mi je dao vjeru u smisao književnosti.
Nije onda čudno zašto je Kiš tako veliki pisac. Ili Bazdulj, svejedno, kad je već bilo mržnje u zraku. Nije čudno, budući da su tako humani. Otkrivši taj esej, Bazduljev ili Kišov, tek sam razumio žiri Fondacije za izdavaštvo koji je nagradio knjigu. Donijevši nam ovako originalan i brizantan esej, dosad nepoznat, sve i da ništa drugo ne valja, žiri je ispunio uvjet konkursa Fonda za izdavaštvo da knjiga treba imati inovativnu vrijednost, kao i važnu temu. Blagodareći ovom eseju, koji je prije objavljen samo jednom ili više puta, žiri se mogao zbuniti i posumnjati u autorstvo same knjige, jer su sve knjige morale biti poslane pod šifrom, a neke su i diskvalificirane ako bi se nazreo njihov stvarni autor. Jedan od žiranata, koji je uredio Bazduljevu prvu knjigu (One like song) mogao je tako pasti u nedoumicu, pročitavši ovaj esej, pa pomisliti da je prvu knjigu pod tim naslovom uredio Danilu Kišu. Podrška dobija novu dimenziju ako se sjetimo da je nagrađen jedan autor koji je u Sarajevu progonjen, pavši u nemilost sarajevske penovske klike koja kontrolira i Fondaciju za izdavaštvo, zato što ide protiv struje pišući u Beogradu ono što njih provocira.
Bazdulju je, međutim, svakako išlo na ruku i to što je žiri ipak vidio da je ove eseje pisao i objavljivao kao dvadesetčetverogodišnjak, tridesetogodišnjak i tridesetčetverogodišnjak, a ne kao desetogodišnjak. Dakle, žiri je potpuno zasluženo nagradio ovaj rukopis štampanjem i sa 3.000 KM.
Priznajem da sam to shvatio tek kad sam pročitao ovaj esej i zaklopio korice knjige. Bilo je gluho doba noći i malo mi je trebalo da prasnem u smijeh i smijem se sve do jutra. Ostao sam, međutim, budan dugo se kajući što sam žiri, bez ikakvog razloga, olajavao kao pravo kerče u internetskoj džungli mjesecima prije toga, povodom jedne druge knjige koja nije tada podržana. Sjetio sam se da mi je predsjednik tog žirija Hadžem Hajdarević preporučio da se oko nečeg zapitam i promptno skinem te pasje tekstove sa interneta i krenuo sam to uraditi, ali sam onda odlučio ipak malo prije toga zahrkati.
