Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Ogledi o Hélène Cixous: Ka poetici idiomatičke razlike, Sarajevo, Rabic, 2011.
Kapidžić-Osmanagić ne razmatra neposredne političke učinke, implikacije i potencijale niti feminističke teorije, niti koncepta écriture féminine kao takvog. Ona u ovoj knjizi ne načinje problem odnosa teorije i politike, koje u slučaju feminističke teorije – neraskidivo povezane uz jedan politički pokret i aktivističko nasljeđe – nosi osobitu težinu. Ipak, makar i okolnim putem, Ogledi o Hélène Cixous aktualiziraju pitanja i teme koje je nužno promišljati kako bismo izborili prostor za uspostavljanje alternativa – u konkretnom slučaju, feminističke alternative – repetitivnosti i konformizmu intelektualnog mainstreama.
Ako u okvirima lokalne (postjugoslavenske) nakladničke djelatnosti postoji jedna izrazito muška, macho edicija, onda je to bez sumnje tzv. „smeđa biblioteka“ sarajevske kuće Rabic. Riječ je o svojevrsnom kanonizatorskom projektu, koji bi nam, kako godine idu, trebao donositi best of sarajevske intelektualne scene, bez obzira na ideološke razlike, netrpeljivosti i antagonizme koji razdvajaju njezine medijske prvake. Koji su, dakako, listom muškarci, i – uz dvije-tri iznimke – zaokupljeni sličnim problemima: identitet i tradicija, tranzicija i demokratizacija, mržnja i tolerancija, Bosna i Hercegovina, rat i Dayton… U skladu s ovakvom koncepcijom „smeđe biblioteke“ osmišljen je i vizualni identitet pripadajućih knjiga: naslovnica se redovno sastoji od fotografije smrtno ozbiljnog autora-muškarca-intelektualca, zamišljenoga, zagledanog u daljinu, okruženoga knjigama i spisima…
Unutar jedne takve edicije, već i puka pojava autorice koja se bavi feminističkim temama bila bi vrijedna pozornosti. Ulog je, međutim, puno veći: autorica o kojoj se radi jest Hanifa Kapidžić-Osmanagić – profesorica francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, urednica kritičkog časopisa Novi izraz, i autorica niza značajnih studija ne samo iz romanističkih područja, nego i iz književne komparatistike – dok je tema autoričina zanimanja francuska feministička ikona Hélène Cixous. Stoga se odmah valja zapitati: kako se knjiga Kapidžić-Osmanagić uklapa u konceptualni okvir unutar kojega se pojavila? Uspijeva li uzburkati atmosferu intelektualne momačke večeri, ili pak donosi tek pristojnu mjeru feminizma, podnošljivu za kolege po peru?
Premda su svi tekstovi koji čine Oglede i ranije – u razdoblju od 2004. do 2010. – objavljeni kao samostalni okušaji, u ovom slučaju ipak ne možemo govoriti o pukom „ritualu oknjiženja“ (Borislav Mikulić), koji su prošli brojni drugi Rabicovi autori. Naime, kronološki sortirani tekstovi otkrivaju, kako u napomeni piše sama Kapidžić-Osmanagić, neprestano prisutnu evoluciju teorijske misli, odnosno svojevrsnu „gradaciju stava“ spram raznovrsnog autorskoga opusa Hélène Cixous, ali i spram jednoga širokog teorijskog nasljeđa; takav fundament Ogledima priskrbljuje autoritet postojane teorijske studije. Posljednji tekst u knjizi, međutim, posvećen je Jacquesu Derridi („Jacques Derrida i ‘dekonstrukcija'“); radi se, preciznije, o autoričinom svojedobnom prilogu o Derridi i školi „dekonstrukcije“ za zbornik Suvremena tumačenja književnosti. Uvrštavanje ogleda o Derridi jasno ukazuje na liniju tumačenja pisma (odnosno scripture, što je pojam koji Kapidžić-Osmanagić nerijetko koristi) Hélène Cixous kakva se kristalizira u radu Kapidžić-Osmanagić. Naime, Derridino prisustvo snažno sugerira autoričino opredjeljenje da djelo Cixousove promatra unutar okvira poststrukturalističke misli, velikim dijelom definirane kroz utjecaj škole „dekonstrukcije“. U slučaju Cixousove, za takvu klasifikaciju nije manje presudno njezino osobno poznanstvo i dugogodišnje prijateljevanje sa Jacquesom Derridom, nego što su to imanentni specifikumi njezina pisanja. Uvršteni esej o Derridi otud služi kao spona djela Hélène Cixous s povijesno-teorijskim kontekstom unutar kojega ga smješta Kapidžić-Osmanagić, ali i kao posve specifičan ključ za čitanje ove autorice – ili, kako piše Kapidžić-Osmanagić, „ogledalo i putokaz“ za interpretaciju.
Kako se iz navedenog već dade naslutiti, Kapidžić-Osmanagić ne pretendira na vlastitu interpretaciju ili verziju šire povijesti feminističke misli i/ili „ženskoga pokreta“, unutar kojega bi onda ispitivala ulogu i značaj Hélène Cixous. Naprotiv, ona glavninu feminističkog fundamenta Cixousinog autorskog angažmana promatra kroz njezin odnos prema pisanju, a u povezanosti, opet, s deridijanski definiranim kategorijama poput pisma, razlike, te, napose, idiomatičnosti (pojam koji figurira i u podnaslovu knjige). Ipak, prva dva eseja u Ogledima, „Francusko žensko pismo između partikularnog i univerzalnog“ (str. 5-11) i „Razlika seksualna – razlika tekstualna“ (str. 12-22) donose ispitivanje mjesta Hélène Cixous u odnosu na teorijski osporavanu i branjenu kategoriju „ženskoga pisma“, ali kroz usporedbu s francuskim feministicama poput Simone de Beauvoir i Marguerite Duras. Dok je rad de Beauvoirove trajno određen napetošću između dijalektike spola i marksističke dijalektike klasa, dok je za rad Durasove ključna najprije razrada, a potom radikalno odbacivanje samoga koncepta écriture féminine – Cixous, kako iscrpno analizira Kapidžić-Osmanagić, polazi od veze između teksta i spola (texte-sexe) kao nulte točke u razvoju vlastite, dekonstruktivistički inspirirane verzije feminističke misli. Tako bi djelo Hélène Cixous na povijesnoj ravni bilo presudno definirano razlikom naspram drugih dviju najpoznatijih francuskih feministica (izostanak neposrednog političkog angažmana u „ženskom pokretu“, ustrajavanje u afirmiranju mogućnosti „ženskog pisma“…), dok bi ga u tehničkom i generativnom smislu prije svega karakterizirala suštinski „dekonstruktivistička“ – a ne, recimo, marksističko-revolucionarna – inspiracija i orijentacija.
Kapidžić-Osmanagić ne razmatra neposredne političke učinke, implikacije i potencijale niti feminističke teorije, niti koncepta écriture féminine kao takvog. Ona u ovoj knjizi ne načinje problem odnosa teorije i politike, koje u slučaju feminističke teorije – neraskidivo povezane uz jedan politički pokret i aktivističko nasljeđe – nosi osobitu težinu. Ipak, makar i okolnim putem, Ogledi o Hélène Cixous aktualiziraju pitanja i teme koje je nužno promišljati kako bismo izborili prostor za uspostavljanje alternativa – u konkretnom slučaju, feminističke alternative – repetitivnosti i konformizmu intelektualnog mainstreama. Zbog toga značaj ove i ovakve studije, napose unutar edicije u okvirima koje se pojavljuje, ne bi smio ostati previđen.
