…jer dolazi knez ovoga svijeta…
(Ivan 14:30)
I
Od dana moje posljednje predaje
Miran!
Prebirem po spisima
na ulazu u nebo
Tamo je tamo je nasuprot i moj najbliži srodnik u gomili ovoj na ulici Tita Maršala moj posljednji moj preostali jedini poznanik revnosni i svakodnevni i tako mrtvi Husein Hasani za posljednju je brigu o blistavim koracima; ti starče putuj i kradom obriši svoju imalinsku suzu jer istina je da Raj je ovaj sazdan od bijelog pamuka i mirisa sa dalekog i azurnog juga to je ona sparina i omorina i to nas sve plavi melodija bluesa
Rečeno je i tako govore svi sveti oci to je ona Milost Ne! to nije tuga i nikako muka i baš zbog toga smo zastali negdje na zidu vizantijske plave boje naš hram uranja u muk
II
Pišite jezikom jasnim
Raz – go – vi – jet – ni – je
Potrudite se
Barem malo
Ja ću da vam objasnim: Ko još vjeruje da nekom
je stalo do puta
u naplavinu
do puta
do silaska u mulj
Zar ne znate da je danas samo za porugu
i onaj vaš žulj
oslikan na crnom zidu bogomolje
Ne činite više
Ne činite nad jezikom
Nad hartijom nad perom
taj sunovrat volje
Pisah i o tome!
Istina!
Još nije međ’ koricama
Na ovu dušu grijeh
Znam! Premalo za određenje
za čistu poziciju
za pticu – gnijezdašce
Ali drugačije mi i ne da
onaj nezasiti smijeh
proklet neka je u vijeke vijekova
od njega je grč u prstima
i risus sardonicus
na licu
licu seljačkom
licu bijelom
III
Od dana moje posljednje izdaje
Ja blažen
prebirem po spisima
Pod kožu tone zvuk!
Zašto da dolaziš zašto iznova da silaziš zašto se vraćaš ovom mnoštvu pun crvljivog voska i crnog meda kao onaj koji je visoko ispod čistih i učenih i vještih pogleda gdje je prostor gdje je pravi prostor bez sipljive nade manevra
Ti si samo nezasit smijeh onoga koji viče u pustinji: Poravnajte staze! Pripremite put!
Pogledaj: to ljudski ološ danas na jednom je mjestu kuda je krv – crveni svečani sag ludače pijanico kurvaru ubico ti prekrsti svoju tavanicu iznajmljene sobe u Getu u selu Švrakinu ona zaudara ona diše teško kao na smrt crnom kosom i razmazanom šminkom i koristi tvoj jeftini pijačni duhan kada se budi u ovom čašu ona ne pije tako rano prljavom čašicom krika naiskap nazdravi sebi sam za sutra tek sutra si noćna smjena imaš vremena za pristojan san bjegunca za duboki san bezdušnika za gvozdeni san krivca
IV
Bio sam i ona mi uzvrati:
Poznajemo se?
Da!
Koliko dugo?
Koliko je nekoć trajalo:
Vojniče, po-zor!
i
Vojniče, volj-no!
Ne razumijem… To znači…
„Sasvim!“
To znači:
„Dovoljno!“
Otkuda zluradost u vašem glasu običnog slijepca među sirotim i prostim
Vaša žudnja za plamenom rađa tek nešto
neki dim što dobro skriven zaudara u plave sate pred kišu
Bijedniče!
Ja imam sve!
I ime i život
Bez suza
Bez nespine
Bez straha
Bez muke
Istina!
Bio sam i uzvrati Ona:
Poznajemo se?
Da! Pobogu!
Koliko dugo?
O, Tugo!
Od smijeha
Od smijeha ne mogu…
V
Gledaj kako zaziru od tvog sumanutog tijela
Da li me prepoznaješ!
Lice ovo punačko i oblo još od nezrelih vojničkih povečerja u Travniku februar četrnaesti i skoro zimska klasa broj pedest i jedan i snoviđenja krcatih žeđu koja lebdi nad poljima mrtve novopečene nam domovine Bosniae Zemlje Svete i danas tako spaljenim od naplavina alkohola duhana i nesna
a sada još malo i repete i od samačke odjeće žive kostrijeti bez oznake zastave boje jasnog određenja osim grubog platna uniforme koja mi seže od ramena do gležnja ukrućena od bijesa na ružičastu kožu ždrijebca koji čita ovo
Od dana posljednje moje izdaje
mirno prebirem po spisima
spremam uputu radosnu vijest i sveti tekst smiješne oporuke ili možda čak i pouke za potonje koji će razumjeti sve koji će znati sve koji će slutiti sve jer nema potrebe za ponovnim preispitivanjem poslije vremena gladi nastupa dugo doba Kraljevstvo Nebesko – epoha moje kopiladi vrijedne i obasjane svjetlom
VI
Stanite malo!
Šta tačno vi znate da radite?
Šta tačno!
Neki zanat vještinu
neku igru na žici?
Noć je i skoro će plavi osvit u dane nove
Ali pisao sam već! Vi niste čitali?
Da!
(Zar mrtvi još trebaju snove!)
Pisah: „Kad bijah u dobroj prilici
uzeh samo pasju popudbinu“
iz kamena i vode
iz vatre iz zraka
Moja je titula akademska: Trovač sam izvora
Trovač bistrice
Jedine
one jedine što i kod pustinjaka
ledenu ukroti žeđ
VII
Poznaćemo vas po plodovima vašim – zar ne! ostaće pouzdana arhivska građa puna sklada ostaje građa neko će već moći u vremenu dokolice da dovrši mozaik tjelesa nakon vatre ili potopa je obično dosada i doba toplog beznađa u nebo zvjezdano jedna velika iscrtana karta stropa po svim našim zapuštenim brlozima to su bila bila samo naša samo nama darovana predgrađa u zelenom krugu psovke došljaka i miris ćumura i sirovog drveta lebdi nad krovovima
Bilježnik sam nemaran i prost u opepeljenim poljima ničije zemlje ali gle ona grca u zadahu zadriglih tjelesa govorim: Kneže ovoga svijeta pred Tobom pred sobom tražimo daj nam! daj nam samo mesa i crnog ili bijelog vinskog napoja iz mješine iz sparušenog ploda pod rebrom Lazara moja kuća
Ja kroz bulevare nekog Ali-bega Firdusa koračam
kao kiša
