(Nebojša Lujanović. Oblak boje kože, Fraktura, 2015.)
“Oblak boje kože” slojevito je komponirana romaneskna struktura sastavljena od više pripovjedačkih linija. Svaka od njih bi mogla biti roman za sebe, ali i ne bi. Taj narativni melanž je više amalgam, nego konglomerat.
Kako i o čemu govori Oblak
„Kamera“ ovog romana snima veoma često iz ptičje perspektive. Teorija filma mogla bi nam pomoći da približimo još jedan Lujanovićev postupak u ovom romanu: autor „Oblaka“ se, naime, koristi „montažnim efektom preklapajućih oblika“, čestim u filmskim strukturama Dušana Makavejeva. To znači da se svaka nova scena ne odnosi samo na prethodnu odnosno iduću, već i na brojne druge scene unutar romana. To rezultira stanovitom dozom polisemije, koja, je li, omogućava različita čitanja romana.
„Oblak“ je priča o povijesnom stradanju Roma. Preciznije, o viševjekovnom i opšteprihvaćenom preziru spram Roma. Bez obzira na razmjere stradanja ovog naroda i nebrojane pogrome koji su ga pratili, sve se to doživljava kao nešto posve normalno. Prosto, Romi su takvi i nikako drugačije se ne može na njih gledati.
„Oblak“ je priča o mladiću Enisu, koji usljed nespretnog spleta okolnosti biva uvučen u nesreću tokom koje strada sin gazdarice kafića „Dvije palme“ u kojem je Enis radio kao konobar. Iz Enisove priče, iz priče o Enisu, iz njegovog bježanja (u ratom još-malo-pa-zahvaćenu BiH) pred razjarenom gomilom koja ga želi linčovati, lepezasto se otvaraju brojna neodgovorljiva pitanja. Enisova priča je priča o borbi sa vlastitim identitetom, sa potrebom da se iz tog prokletstva društveno odbačenog nekako iskorači. Ta borba između svog sebe i od-svijeta-nametnutog-sebe generator je nesreće.
Taj mladić radi sve kako bi se, kao sin Romkinje i „gadže“ (tako Romi zovu neromsko življe), dokazao, kako bi stekao status u društvu pripadajućeg. Ali mu ne ide. Sve te himerične kule od karata se nepovratno, nakon nesretnog događaja, urušavaju. Enis postaje prognanik koji kao jedini izbor vidi mogućnost da bježi. I to u potragu za ocem, Fabom, na romsko naselje Ćamića Brdo nadomak Travnika. Međutim, Enisova krivica uništava život ne samo njemu, već za sobom vuče cijeli niz komplikacija po njegovu sestričinu Sandu, koja jednako kao i Enis, zahvaljujući nešto svijetlijoj boji kože pokušava da iskorači iz začaranog kruga čovjeka manje vrijednog, te po cijelo zagrebačko-romsko Plinarsko naselje.
Pesimistična pobuna
Na osnovnu priču Enisovog bijega iz Zagreba, put Ćamića Brda u BiH, Lujanović precizno dodaje sloj po sloj priče, ne da bi onu centralnu tako fasadirao, već da bi u temu što preciznije uronio. Lujanoviću u tom procesu, kako mi se doima, jedino jeste važno da ništa, ni jednog trenutka, ne ispusti iz vida. Bez obzira na sve nesigurnost teksta, na sve one mračne niše pri prolasku kroz njega, sve one krive tragove na koje se pri pisanju može skrenuti. Pokazujući time da posve vlada strukturom svog romana, te da zna zašto ga piše.
Prateći Enisov bijeg, Lujanović nam daje presjek cijele istorije romskog stradanja, kako na ovim prostorima, tako i u okvirima cijele Evrope. Da bi to uradio, on uvodi nekoliko uporednih narativnih tokova. Prvi od njih jeste onaj Enisove sestričine Sande, koja nakon njegovog bijega ostaje u Plinarskom naselju. I biva u ovom romanu svjedok.
Najprije svjedoči o tome kako se, već u neposredno predratno vrijeme devedesetih, medijskom manipulacijom veoma lako stvara haos koji dovodi do toga da Plinarsko naselje veoma brzo poslije Enisovog bijega postaje romski geto. Taj geto okružuju bijesni građani, dušebrižnici koji žele pravdu, jer je prisustvo jednog takvog naselja za njih, nakon počinjenog nedjela, potpuno neprihvatljivo. Sanda svjedoči o prijetećem društvenom mehanizmu koji potpuno zaslijepljen mržnjom hoće sprovesti linč nad cijelim naseljem.
Kombinujući Enisov bijeg i razmišljanja, sa Sandinim strijepnjama i razmišljanjima, Lujanović daje dojmljiv prikaz unutrašnje strukture romske zajednice, ali i sveprisutnost romske samomržnje. Njihove potpune raspolućenosti između društvenih ograničenja, i vlastitih nemoći. Sandina i Enisova priča kao takve jesu pesimistična pobuna, pobuna protiv ukorijenjenih predrasuda, protiv cijelog sistema življenja te zajednice. Rastrgane između nedopuštanja i nemogućnosti uklapanja, prevazilaženja vlastitih i društveno uslovljenih ograničenja.
Hodom rijeka
Ono što posebno daje puninu ovom romanu jeste način na koji Lujanović gradi Enisovu priču. Bježeći prema Bosni glavni junak neprestano ide uz rijeke, nailazeći na brojna stratišta, iz čega pripovjedač stvara narativne rukavce ovog romana. Bježeći prema Savi Enis stiže do Jasenovca. Veoma simbolično, zvukovno dočaravajući prisustvo velikog broja lutajućih duhova umorenih, Lujanović nam priča o strahotama ovog logora. Ali mu ta epizoda služi kako bi nas uveo u brojna druga stradalništva i stratišta. Na tom mjestu otvara pisac ovog romana pitanja odnosa spram mjesta masovnih egzekucija, ali ne u smislu da nad njima, kako su naši pisci skloni, jauče i nariče.
Naprotiv, Lujanović uvijek nastoji, kroz Enisovo dugo putovanje do Ćamića Brda, u mizanscenu suptilno, ali ni najmanje neubjedljivo i naivno, dati zlokobnu atmosferu trenutka. Najkarakterističnije u tom procesu jeste slikanje nadirućeg rata. Jer, treba podsjetiti, nimalo slučajno, Enisov bijeg prema Bosni dešava se u trenutku kad počinje masovna ratna histerija devedesetih. Enis je tu dvostruko zarobljen lik. On od nasilja bježi u nasilje. Lujanović nam, međutim, nikada direktno ne govori o tome. Već se Enis kao neka utvara vuče bespućima između Hrvatske i BiH, a iza njega čitalac vidi kolone izbjeglica, vidi naoružane ljude, vidi odvođenja u logore, vidi ubistva. Lujanović ne dopušta da ga kolosalnost jednog događaja, kakav je rat, odvuče od njegove priče. Nigdje direktno ne poseže za predočavanjem onoga što dolazi, ali se to u romanu jednostavno osjeća. Prisutno je, visi iz oblaka.
Leš Jugoslavije u gepeku Mercedesa
Dio romana “Oblak boje kože” koji se odnosi na Enisovog oca Fabu, taksistu koji vozi generale Jugoslovenske narodne armije na posao u fabriku oružja „Bratstvo“, ovu priču dodatno usložnjava. I vraća nas na onaj filmski (Makavejevljev) postupak: da je gotovo sve (u ovom romanu) povezano sa svim. Bez uprošćavanja, bez jednodimenzionalnih veza.
Fabo je pijanica, gadžo koji živi među romima na Ćamića brdu. Ostavio je Enisovu majku pri porođaju i sve što ima u životu su njegov Mercedes 240 i dokumenti o stradanju Roma u Holokaustu. Fabo vjeruje, vozeći generale, da će na osnovu dokumenata koje posjeduje izdejstvovati ogromnu odštetu, jer samo Romi nisu obeštećeni zbog stradanja tokom Drugog svjetskog rata. I Fabo je, jednako kao što su to Sanda i Enis, čovjek koji želi da se iščupa iz vlastite nemoći. Sanjar i opsjenar koji u blatu Ćamića brda čeka ugodniji život. Sve mu je to uzalud, jer, sa starom varalicom – životom, ne ide ništa tako lako.
Na Fabin put se ispriječio mrtvi general Rastoković, koji umire u njegovom taksiju. Fabo sluđeno danima kruži pokušavajući naći najpogodniji način kako se riješiti leša. Leš trune, i raspada se u njegovoj „mečki“. Sve više ga onespokojava, te dovodi njegov veliki posao u pitanje. Ta Lujanovićeva groteskna scena, u kojoj taksista danima vozi mrtvog generala u svom automobilu još jedna je maestralna metafora opšteg raspadanja.
Taj mrtvi general JNA metonimija je raspadajuće Jugoslavije. To ponovo pokazuje piščevu sklonost da nekim, naizgled marginalnim i pomalo bizarnim detaljem, ispriča jednu veliku priču. U slikarstvu bi rekli: mise en abyme. Fabin očaj postaje potpun nakon što se na Ćamića brdu pojavljuje Enis. Bijesan, odlučan da sa ocem raspravi beznađe vlastitog usuda, Enis nakon kafanske svađe sa ocem pronalazi njegov Mercedes, dolazi do Fabinih brižljivo čuvanih dokumenata i gotovo ritualno ih pali. Ponovo srastanje! Sin spaljuje očeve nade, jednako kao što ih je otac začećem ruinirao sinu. Ponovo nerazmrsiva paučina sudbine, koju čupa nečija nevidljiva ruka.
Zlatne su ti kose, Margareto, pepelne su tvoje, Sulamit
Fabina groteskna priča o generalu i dokumentima koji će ga obogatiti dolazi nam kao spojnica sa ključnim dijelom ovog romana. Sa još jednim romanom u romanu “Oblak boje kože”. Sa pričom Roma Ramadana, logoraša u Auschwitz-Birkenau.
Lujanović u ovom dijelu romana još jednom proširuje prostor svog pripovijednog djelovanja. Radikalno mijenjajući pripovijedačku perspektivu. Naime, cijela Ramadanova priča o logoru, i pređašnjem životu, odvija se dok on pluta, bježeći iz nacističkog koncentracionog logora, niz rijeku Vislu. Slika je dojmljiva, stilski ispisana u svojevrsnom toku svijesti. To Ramadanovo putovanje Vislom, i taj prolazak kroz Holokaust, pored brda pepela, uz slike gasnih komora, razbijanja kostiju betonskim napravama, uz pretrpane vagone u kojima i mrtvi stoje na nogama i rijeku koja je toliko “zasićena” leševima i pepelom da jedva može da se valja od količine probavljene smrti, dovodi nas do pomisli da je, uistinu, moguće pisati poeziju nakon Auschwitza; štaviše i o samom Aušvicu.
O logorima je pisano mnogo. Ipak Lujanović uspijeva dati autentičnu priču, jezivo sugestivnu i onespokojavajuću. Koliko god da strahobalnost logora bila poznata, hladnoća sa kojom je Ramadan pripovijeda, jer je kao povlašteni logoraš kamiondžija imao mogućnost putovati logorom, još jednom podsjeća na razornost mašinerije logora. Gdje je veza Ramadana sa Enisom i Fabom? Lujanović je morao naći ubjedljivu analogiju, da bi struktura ovog romana, u svoj njegovoj slojevitosti bila održana. I pronalazi je. Ona je dvostruka. I iznova imamo neprestano i nužno usmjeravanje jedne priče na drugu i treću…
I Enis i Ramadan idu niz rijeku, Enis hodajući, Ramadan plutajući. Pisac na tom mjestu prikazuje cikličnost romske stradalničke sudbine. (Jučerašnji) Ramadan je Enis; (današnji) Enis je Ramadan. Nema mogućnosti da se izađe na čistinu, čistine nema. Sve je krug smrti.
Smrt je učiteljica historije
Veza pak između Ramadana i Fabe počiva na Mercedesu i dokumentima. Ramadan bježeći iz logora u postavu svoje jakne krije dokumente o ubijenim logorašima. Želeći, kao i Fabo sada, da se sazna o ubijanju Roma. Samo što je Fabo tragikomični antipod Ramadana. Jer dok Ramadan nastoji spasiti od potpunog zaborava postojanje ubijenih ljudi, jer su fizički posve izbrisani, ni kosti im se neće bjelasati poljima, dotle Fabo želi da se obogati naplaćujući odštetu. Povezuje ih također i Mercedes, jer je tridesetih godina Ramadan radio u fabrici Daimler-benz i izrađivao automobile. Možda baš onaj u kojem je skončao oficir Rastoković, u kome Fabo bježi u bolji život. A skončaće, kao i Enis, u grobnici za svinje, koju je vlastoručno iskopao. Ne može se pobjeći. Jedino je izvjestan povratak na smetljište sa kojeg se i pošlo.
Konačno, roman “Oblak boje kože” ima još jednu mračnu i nagovještavajuću dimenziju, koja na ozbiljan način propituje stanje i današnje Evrope; i onog potmulog hučanja koje se ovim kontinentom, ali i cijelim svijetom, danas čuje. Pisac nije prorok, ali kako je „svijet uvijek isti“ iz ovog ovaj roman je ogledalo sadašnjosti izbjegličke krize i možda čak jedne još okrutnije budućnosti.
