(Don DeLillo. Anđeo Esmeralda, Geopoetika, 2013.)
Autor zbirke pripovijetki „Anđeo Esmeralda“ svoju književnu slavu je stekao romanima, od kojih su neki nagrađeni najprestižnijim američkim nagradama. Ova knjiga se može posmatrati kao jedna disonanca u DeLillovom radu. Devet pripovijetki od kojih se knjiga sastoji, napisane su u razdoblju od 1979. do 2011. godine. Sve one su ranije objavljivane u raznim časopisima, a u knjigu su sastavljene kao piščeva lična selekcija odabranih pripovijetki. Čini se pomalo nevjerovatnim da je ova prva knjiga pripovijetki koja dolazi od pisca pozamašne književne ostavštine.
Zbog toga što su pisane u tako velikom rasponu od trideset dvije godine, pripovijetke koje čine knjigu stilski su dosta raznolike, pa je o ovoj zbirci teško govoriti kao o jednoj umjetničkoj cjelini. Najbolje je svaku priču posmatrati zasebno. Za potrebe ovog teksta odlučio sam se za analizu nekoliko priča koje su posebno privukle moju pažnju.
Konkretni duhovi
Prvi dio knjige čine dvije priče „Stvaranje“ i „Trenuci ljudskosti u Trećem svjetskom ratu“. Radnja „Stvaranja“ je smještena na tropski otok. Dvoje ljudi, muškarac i žena imena Džil, pokušavaju da napuste otok, ali im ne uspijeva zbog haotičnog avionskog saobraćaja. Žena postaje depresivna jer želi što prije doću kući. U međuvremenu upoznaju jednu Njemicu koja je na otoku radi turističke posjete. Muškarac nekako uspijeva obezbijediti ženi da uhvati let, ali on ostaje na otoku sa Njemicom, pod izgovorom da je uspio pronaći mjesto samo za jedno. Odnos između muškarca i žene je opisan prilično maglovito. Ni u jednom trenutku pripovijedač ne imenuje prirodu njihove veze, niti zbog čega su oni na otoku. Možemo pretpostaviti da su oni u nekoj vrsti ljubavne veze. Ako i jesu u ljubavnoj vezi, onda je to veza u kojoj je ostalo malo ljubavi, jer u njihovim dijalozima ne osjetimo ni mrvu erotskog naboja, ni mali talas toplote. Muškarac, dakle, ostane sa Njemicom i oni se odjednom nađu u postelji. Ne vidimo zavođenje, flert, ništa što će nas motivacijski usmjeriti prema takvom ishodu. Pripovjedač je pomenuti muškarac i on vješto krije svoju prošlost, svoje osobine i razloge zbog kojih je ostao na otoku. Govori nam samo ono što se dešava pred njegovim očima, ovdje i sad. Međutim, mi pomenute praznine vrlo lako možemo popuniti pomoću informacija koje je pripovjedač dao kroz priču. U jednom trenutku, dok je Džil još uvijek s njim na otoku, pripovjedač kaže: “Sasvim je bilo posebno sve to, jeste. Taj san o Stvaranju što svetluca na rubu potrage svakog putnika.“ Putovanje je ne samo fizičko pomjeranje čovjeka u drugi prostor, nego i psihološki odmak od svakodnevnice. Dok uživa u svojoj maloj avanturi, pripovjedač stvara novi svijest, lišen bremena vlastite prošlosti. Otud i njegova potreba da ne pominje svoju prošlost. Zbog toga ovaj književni postupak možemo okarakterisati kao uspješan, ali se problem javlja sa njegovim tonom koji kroz čitavu pripovijetku ostaje nepromjenjiv. Očekivali bismo da ljubavna afera u njemu pokrene ekstazu, da ubrza ritam pripovijedanja i da priča dobije novi naboj, ali to se ne dešava. Možda je Stvaranje samo iluzija, fantazija koja kada se ostvari postane dijelom jednolike stvarnosti?
Priča „Trenuci ljudskosti u Trećem svjetskom ratu“ referencijalni okvir duguje hladnoratovskoj atmosferi koja je, ne uvijek jednakim intenzitetom, trajala sve do pada Berlinskog zida. Kada je ova priča napisana 1983. Godine, Hladni rat između SAD-a i SSSR-a je već jenjavao, pa je možda to i uzrok što je priča napisana u jednom ironičnom, relaksiranom tonu, iako se radi o temi od koje je svijet strahovao dugi niz godina.
Dvojica astronauta, pripovjedač i mladi Volmer, borave u satelitu s kojeg prate kretanja neprijateljskih trupa i šalju izvještaje bazama na Zemlji. Hronotop je postavljen neobično, imamo posla s jednom iskošenom perspektivom. Likovi su izmješteni daleko od ratnih zbivanja, a ipak posredno učestvuju u ratu. Ne vode borbe, a u svakom trenutku ih može pogoditi neprijateljski projektil. U jednom trenutku pripovjedač kaže: “Zabrana nuklearnog oružja učinila je da svet postane bezbedan od rata.“ Ironija leži u tome da je samom pojavom nukleranog oružja, ljudski život postao smiješan i nevažan naspram mogućnosti da cijeli svijet, tj. ono što je čovjeku cijeli svijet – površina planete Zemlje, bude izbrisana eksplozijama vatrenih pečurki. Astronauti obavljaju svoje svakodnevne dužnosti i usput filozofiraju. Ništa se u priči ne desi. Nema događaja, nema radnje. Dakle, ovo i nije priča, nego misaoni eksperiment, fiktivni dnevnik, zamišljeni izvještaj, ili nešto drugo, ali narativna forma zasigurno nije. Koji su trenuci ljudskosti među dvojicom ljudi? Sve ono što su ponijeli na satelit, Volmerov dres naprimjer, i Volmerov glas koji sve više iritira pripovjedača. Sve što je na Zemlji dio tričave svakodnevnice, što je obični predmet, na satelitu dobiva neprocjenjivu vrijednost jer ima ljudsko porijeklo, jer podsjeća na njima dalek život. O samom pripovjedaču, ponovo ništa ne saznajemo. On je fiksirao svoj pogled na Volmera kao na čovjeka s kojim je prinuđen dijeliti životni prostor. Na kraju „priče“ on posmatra svog kolegu kako bulji kroz prozor i posmatra matičnu planetu, i u njemu, kroz jednu dugu rečenicu koja dolazi kao krešendo, vidi sažet cijeli ljudski rod, sve što čovjek može biti. Između planete i posmatrača se nalazi Volmer kao zbir svih ljudskih mogućnosti, kao mikrokosmos čovječanstva. A šta je drugo i preostalo usamljenom astronautu nego da u svom kolegi vidi sve ono ljudsko što je ostavio na Zemlji?
Spektakl čuda
U drugom dijelu knjige nalazi se i pripovijetka po kojoj je cijela zbirka dobila ime. „Anđeo Esmeralda“ radnjom je smještena u Bronx, dio New Yorka poznat po opasnom životu i kriminalnom miljeu. Priča prati dvije opatice, stariju Edgar i mlađu Grejsi. One se svakodnevno kreću među raznim polusvijetom, narkomanima i drugim društvenim izopćenicima. Među njima je djevojčica koja se krije iza olupina automobila. Ne uspijevaju doći do nje jer je djevojčica plašljiva i svaki put zamakne kad joj pokušaju prići. Dok obavljaju društveno koristan rad dijeleći besplatno hranu nesrećnim stanovnicima Bronxa, mi upoznajemo karaktere dvije žene. Starija Edgar je blaga i sklona vjerovanju u čuda, dok je mlađa Grejsi pragmatična i racionalna, okrenuta borbi sa običnim životnim problemima. Jednog dana one saznaju da je mala Esmeralda silovana i bačena sa krova zgrade. Za svako mrtvo dijete u tom dijelu Bronxa koji stanovnici kolokvijalno zovu Ptičije svetilište, običaj je da se napravi grafit anđela ispod kojeg ispišu ime djeteta i broj godina koje imalo.
Kada ljudi saznaju da je djevojčica ubijena, skupe se u kraju da joj odaju počast. Sestra Edgar prisustvuje uzavreloj večernjoj atmosferi koja da živost cijelom kraju. U jednom trenutku se pojavi prigradski voz koji osvijetli jedan bilbord na kojem se ukaže lice mrtve djevojčice. Ljudi se uzburkaju nakon doživljenog šoka, a sestra Edgar nije sigurna da lije to zaista vidjela, dok joj ostali ne potvrde. Odmah pomisli na sestru Grejsi: „Grejsi bi rekla, kakav užas, kakav spektakl lošeg ukusa. Znala je šta bi Grejsi na to rekla. To je nešto s onog plakata ispod, tehnička omaška od koje se lik s prelepljenog plakata providi onda kad na onaj preko njega padne dovoljno svetla.“ Uskoro svjedokinja čuda postaje nesigurna u ono što je vidjela. Pripovjedač fokalizira njenu opservaciju za koju treba reći da otvara važno pitanje o ljudskoj potrebi za nečim što prevazilazi patnju i svakodnevnu običnost: „I čega se čovek seća, na kraju, kad svi odu kućama i kad na ulicama nestane posvećenosti i nade, kao da ih je odneo vetar s rek? Da li je sećanje tanušno i gorko i da li nas postidi njegova suštinska neistinitost – sva od nijansi i od obrisa koje želimo da vidimo? Ili možda moć transcendentnosti opstaje, osećaj da se događa nešto što narušava prirodne sile, nešto sveto što pulsira na vrelom horizontu, vizija za kojom žudimo zato što nam je potreban nekakav znak da stane naspram naših sumnji?“
DeLillo ovdje otkriva sličnost prirode čuda i sjećanja; oba fenomena čovjeku izazivaju potrebu da nadogradi pustu stvarnost nečim uzvišenim što izbavlja iz golog života. Sjećanjem iskrivljujemo proste događaje iz naše prošlosti dajući im nove vrijednosti koje oni tada, u trenutku dešavanja, nisu imali, dok čudo dopunjuje materijalnu pojavnost zazivanjem instance višeg metafizičkog reda. „Anđeo Esmeralda“ je vješto ispripovijedana priča, jer samim odabirom mjesta zbivanja, među izgubljenim dušama, u fokus dolazi ljudska potreba za spasenjem i nadom da će patnja nekako biti kompenzirana.
U priči „Trkač“ iz drugog dijela knjige, DeLillo koristi filmsku tehniku u pripovijedanju. Prateći lik trkača koji svjedoči jednoj otmici djeteta, narator se, poput kamere, koristi čisto vanjskom perspektivom. Ne ulazi u trkačevu glavu, saopštava samo ono što se vidi iz vana. Nakon otmice, njemu prilazi jedna žena i kaže mu da je čula kako je dijete oteo otac koji je negdje izbivao. Trkač uskoro od policajca saznaje da je majka djeteta rekla kako ne poznaje tog čovjeka, a ženi s kojom je prethodno razgovarao saopšti kako se zaista radilo o djetetovom ocu? Poslije toga trkač nastavlja svoj put i tako se priča završi. Čitaocu će ova priča biti mutna jer će mu nedostajati motiva kojima bi razumio priču. Šta je pisac njome želio postići? Možda se poigrati s perspektivama. Zašto je trkač slagao ženi? Da joj olakša mogući osjećaj krivice jer je poput ostalih ljudi ostala pasivna prilikom otmice? Možda DeLillo ironično govori o općem voajerizmu, gdje svi ostanu posmatrači posmatrači čak i kada se desi nepravda zbog koje bi morali reagovati. I sam je pripovjedač pomalo voajer jer nema pristup unutrašnjoj perspektivi likova. Uostalom, ovu crtu ćemo primijetiti kod većine DeLillovih junaka; oni vole da posmatraju bez da sami učestvuju u radnji. Takav je i junak priče „Izgladnela“, posljednjoj u ovoj knjizi.
Ne kvari mi zamišljenu stvarnost
Iz posljednjeg dijela knjige, po mom sudu je vrijedno istaći priču „Ponoć kod Dostojevskog“. Dvojica studenata svoje vrijeme u zabačenom gradiću prekraćuju igranjem mentalnih igri, raspravama u kojima se bave najrazličitijim temama, uglavnom trivijalnostima koje se pojavljuju oko njih. Pripovjedačev prijatelj Tod uvijek zauzima suprotno stajalište. Priča počinje raspravom između njih oko toga kako se zove kaput koji nosi starac kojeg su upravo vidjeli. Dva mlada dijalektičara se potajno dive svom profesoru logike Ilgauskasu. Njegovi časovi su za njih pravi praznik, pa ono što nauče na tim časovima primjenjuju u svojim svakodnevnim raspravama. Dok hodaju po gradu, ponovo počnu viđati starca u kaputu. Uskoro oko njegovog lika skroje čitav sloj fikcije, izmišljajući njegovu prošlost i upisujući u njega sve što požele. Pripovjedač od jedne djevojke sazna da je sjedila s Ilgauskasom i da joj je rekao kako uvijek čita Dostojevskog. I sam uskoro počne čitati Dostojevskog. Jedne ponoći, nakon čitanja Dostojevskog, njemu naprasno na um padne ideja da je čovjek u kaputu kojeg neprestano viđaju Ilgauskasov otac. Tu ideju izloži Todu. Fantazirajući o Ilgauskasovom životu, oni ugledaju starca kako prolazi. Tod predloži da ga pitaju za prezime, i da napokon provjere pripovjedačevu ideju. Ovaj odbije, i na kraju, želeći da spasi svoju imaginaciju, potuče se sa Todom, poslije čega skoro i zaboravlja zašto su se potukli.
Priča je beskrajno duhovita. Dijalozi koje vode dva lika oslikavaju mladalačku potrebu da se bude ozbiljan i kada su u pitanju najbanalnije stvari poput kaputa. Imaginacija glavnog junaka je postala svetilište koje on štiti od Todovog pokušaja skrnavljenja uplitanjem stvarnosti. Ona je utočište od hladnog svijeta u kojem se ništa ne dešava. DeLillova ironija ovdje nastupa blago, podstaknuta toplom naklonošću mladalačkoj naivnosti.
Junaci posmatrači
Ono što povezuje sve priče u zbirci, čak i one stilski i narativno najrazličitije, jeste odnos junaka prema svijetu koji ih okružuje. U svakoj priči junaci imaju potrebu da posmatraju, čak i onda kada su učesnici radnje, oni svijet posmatraju s veće ili manje distance, kao da se zbivanja trebaju odigrati bez njih. DeLillovi junaci ne žele djelovati, oni žele posmatrati, biti voajeri. Cioran je pisao da je „melanholija neodređeno stanje koje ne smjera ništa određeno niti jasno.“ Upravo ovu osobinu posjeduju Delillovi junaci, oni ništa ne smjeraju, samo žele da posmatraju, čak i vlastiti život. I kada nešto djelaju, kao junak iz prve priče, u sižeu se nigdje ne prepoznaju namjere za djelovanjem. Tu osobinu, pisac je do krajnjih konsekvenci doveo kroz glavnog junaka posljednje priče u knjizi.
U pričama poput „Akrobat od slonovače“ ili „Izgladnela“ do izražaja dolazi piščeva potreba za opširnošću koja vodi porijeklo iz njegove primarne forme, romana, iako za tu opširnost nije bilo stvarne potrebe. Iako DeLillove priče variraju po kvaliteti, one uspjele među njima čine zbirku vrijednom čitanja.
