(Viktor Peljevin. T. Plato, Beograd, 2013.)
U čemu autor vidi pokretačku snagu tzv. svijeta, i kakav je njegov odnos prema tom svijetu, možemo, kažu, najlakše otkriti ako istražimo način na koji motiviše likove. To je pouzdaniji metod nego da proučavamo puke izjave junaka. Da li su te motivacije likova socijalno-historijske, biološko-fiziološke, psihološke, fatalističke, religiozno-mističke, od toga, pišu, zavise i na tome počivaju čitave stilske formacije, koje se po tome razlikuju jedna od druge. No to nije ono što nas ovog puta interesuje.
Kako, naprimjer, objasniti motivaciju koju koristi Peljevin u svom romanu T., iz 2010. godine? Sve počinje razgovorom dvojice ljudi, Knopfa, agenta u smeđem kariranom odelu, sa kačketom, i oca Pajsija u crnoj kamilavci i ljubičastoj mantiji, koji u vozu nailaze pored Jasne Poljane, imanja grofa T. Oni vode razgovor o tom grofu T., izopćeniku iz crkve, zaštitniku ugnjetenih, blagorodnom aristokrati, ljubimcu žena. T. ima dvojnika koji, prerušen u grofa, sa dugom bradom, redovno ore na imanju, dok stvarni grof koristi svaku priliku da pobjegne odatle.
Grofov cilj je svima nepoznat. Navodno je njegovo krajnje odredište Optina Pustinja, za koju niko ne zna šta je tačno. Neki kažu da je to tajni manastir u koji grof odlazi da primi duhovnu poruku od svetih otaca. Drugi kažu da je to neka mistična granica, koju ne treba geografski tražiti. Političkim krugovima grofova namjera da stigne u Optinu Pustinju djeluje opasno, poslali su agente da ga zaustave. To sve objašnjava Knopf, i tada voz ulazi u tunel, a kada izađe, Knopf će biti na podu, prebijen, a otac Pajsije će provaliti prozor i iskočiti iz voza u rijeku, pred potjerom koja je provalila u kupe.
To je, naravno, bio grof T., prerušen u oca Pajsija, majstor istočnjačke borilačke vještine, koju zovu neprotivljenje zlu nasiljem, zato što borac okreće snagu i težinu protivnika protiv njega samog. Naravno, tako će Peljevin parodirati protivljenje zlu nenasiljem, jedan od postulata tolstojevštine. Kad se otac Pajsije nađe u rijeci, izronivši kao grof T., neće imati pojma kamo dalje, on će misliti da je grof T. samo zato što mu je Knopf tako rekao, i ni on sam neće znati zašto se iz Jasne Poljane uputio u tu Optinu Pustinju.
Peljevin sve misli grofa T. daje introspektivno, kao Tolstoj, prikazujući racionalno i smireno taj tok misli, unutarnja komešanja, direktno, u navodnicima, što je još jedan modus parodiranja tolstojevskih postupaka, jer Peljevin tako, u odnosu na Tolstoja, daje uvid u neke nutarnje tričarije. Dok grof T. pliva u rijeci, ne znajući ko je, ni zašto je, ni gdje će, u tom trenutku rijekom nailazi brod koji će grofa pokupiti. Kako vidimo, Peljevin ne samo da ne otkriva način na koji motivira samog lika, on i siže i kompoziciju motiviše arbitrarno, kao da može biti i ovo i ono, kako mu dune, kao da se tog broda sjetio u trenutku kad je grof T. izronio. S tim likom, nakon što se ukrca na brod, izgleda može biti bilo šta.
Grof će tek na brodu sresti Ariela, demijurga koji upravlja njegovim životom, koji ga, nakon što se grof predstavi, pita šta je uopšte taj grof T. Rečeno mu je da ide u Optinu Pustinju i da ne razmišlja mnogo o svrsi svog putovanja. Kasnije se ispostaviti da je Ariel grofov tvorac, da je grof samo lutka jednog bestselera, koji pišu ti pisci demoni. Oni upravljaju svim grofovim akcijama, emocijama, dvojbama, željama, jer je svaki od demona zadužen za dato područje, naprimjer jedan za erotiku, glamur i neprotivljenje zlu nasiljem, koji naplaćuje osamsto dolara stubac, drugi za akciju i sukobe, za pucanje, skakanje i borbe, treći za psihodelične sadržaje i izmijenjena stanja svesti, lake pa i teške droge, i tako dalje, a Ariel je glavni urednik koji diriguje pravcima grofova života i daje zadatke.
Sva grofova razmišljanja, prosvjetljenja i otkrovenja, nisu ustvari njegova, nego djelo nekog pisca metafizičara, kojeg Ariel ne cijeni mnogo, jer takvih, kaže, ima kao nedojebanih bubašvaba, u svakom moskovskom soliteru. Glavna pak kvaka cijelog rukopisa leži u pitanju, kaže Ariel, kome će to prodati, o tome se brinu markentolozi, i u to ime su bili spremni grofa i preimenovati, jer im je jednom prijetilo da vrate avans. Nije uopšte sigurno da će grof T. zauvijek ostati grof T. Bili su ponudili Crkvi da se roman završi tako što grof, našavši Optinu Pustinju, uspinje se na brežuljak i krsti gledajući krst u daljini. Međutim, kasnije će se otkriti, da je (antropološki pesimistična) Crkva zainteresovanija da plati za prikazivanje duhovnih mučenja grofa, tolstojevskih, da se prenese sav užas crkvenog prokletstva i stanja u kojem se nađe grešna duša nakon izopštenja.
Ariel će, sa smijehom, reći grofu T. da osjećanje sopstvenog postojanja ne nastaje u njemu, nego se osjeća po isporučenim partiturama nepoznatih dirigenata. Grofu će naročito teško pasti što ne može da uživa čak ni u apsurdnoj uzvišenosti, nego i tim svojim besmislom služi nepoznatim da bi mogli da se prehrane. Peljevin sugerira kao da se više ništa ne može ozbiljno rekreirati, čak ni jedno prosvjetljenje, koje su, naprimjer u Tolstojevim djelima, likovi doživljavali svaki čas. Akcije su potpuno odvojene od smisla, čovjek je izgubio vezu sa svojim generičkim počecima, Peljevin se redovno obraća alogijama i kakotedragostima, koristeći priliku da se odmakne od suvislih motivacija i razumljive determinacije.
Dok je komunizam vjerovao u čistu i apsolutnu realnost, kao Tolstoj, Peljevin svaki čas sugerira uslovnost i arbitrarnost te realnosti. Njegov grof T. neprestano hoće da nadvlada stvarnost svojom idejom, da doživi katarzu, Peljevin ga tek suočava sa simultanošću različitih realnosti, u kojima se ne može snaći ni ko je. Ariel ga često podsjeća da bude sumnjičav prema slobodi svoje volje, i samoopredjeljenju svoje tzv. individualnosti. Teoretičari bi rekli da je Peljevin postmodernista, on je, međutim, poprilično digao ruke od svega, on ne obećava nikakav izlaz grofu iz te tamnice jezika, kao Ariel, ali tu ipak nije kraj romana. Ima još jedan parodijski završetak.
Despotov je pisao o tome da konceptualni postupak u slaganju djela ne govori o krizi poezije, niti književnosti, već možda njenih ideologija i ideja. Sličnu emociju, poslije svih revolucija, ispjevava i on, žonglirajući pojavnostima, samo se igrajući.
Nemam, gle, ideja pozitivnih i misli brilijantnih,
ni gadnih, negativnih, nemam više!
Gasim se kao Tungsram sijalica,
kao epizoda vidno sporija
na rokenrol koncertu zvanom istorija,
istorija, koja crnom pičkom svojom đake usisava
i samo tako funkcioniše.
Grof T. je jednu svoju sljedbenicu, koja je još kao studentica prihvatila njegovo učenje, nekoliko puta pokušao ubiti sjekirom, uzimajući narkotičke supstance, dok se ona nije razočarala u uprošćavanje života. No i to osjećanje je samo proizvod virtuelnog rada jednog od nevidljivih sajber pisaca, što je osjećao i Despotov:
Kroz prozor hita liričar, mašinu pisaću,
dojku novog vremena, viče sisaću! (…)
Peva o jastvu, o ranjivoj duši,
ne znajući šta iznutra smera
već pripremljen program Atari softvera,
disketa koja romantiku ruši!
Kakvog ćeš dobiti stvora
iz brzog, tačnog Komodora?
Peljevin je uspostavio tako labavu motivaciju, da njegov grof T. ima slobodu kao u video igrici. Istovremeno, on može sve uraditi i sve se može desiti, ali je i polje njegovih mogućnosti ograničeno, što je njemu nepoznato, kao da prvi i jedini put igricu igra. Grof se najednom probudi u nekoj mračnoj sobi, baulja njom i nađe orman, koji skriva izlaz iz tog stana u novi level. Kad sretne Dostojevskog, koji je prijek i ne ispušta sjekiru iz ruku, njih dvojica će, jedan na drugom, odmjeriti svoje borilačke vještine kao u nekom Tekenu, a grof će zaustaviti zavitlanu sjekiru koja se zabode, tik ispred glave, u melasu zraka, kao na Matrixu.
Peljevin stvara privid da je sve moguće. Kad prihvatimo činjenicu da je grof T. samo marioneta Ariela i ostalih demona spisatelja, Peljevin stvari obrne, prebaci sve u drugu realnost, koja posluži kao ogledalo onoj pređašnjoj. U jednom poglavlju grof T. se samo probudi u Jasnoj Poljani kao pravi Lav Tolstoj, koji svojim ukućanima priča čudan san, tamo je on junak knjige koju smišlja gomila nitkova, tako on shvata realnost grofa T.
Raspravljajući o snu u Jasnoj Poljani, Sofija Andrejevna, piščeva supruga, podsjeti Tolstoja da u svakoj fikciji koju stvara, on sam obavezno postane junak. U jednom razgovoru s Solovjevom, dok Peljevin parodira tolstojevske rasprave likova o smislu kosmosa, grof T. sazna da Ariel i njegovi pomoćnici ipak nisu istinski i definitivni Autor njegova života, i da se on s pravim Autorom tek treba naći licem u lice. Tada i Tolstoj kao da se pogleda u ogledalu i shvati da je on taj tvorac i nastavi pisati život grofa T. I sam grof T., kad dođe vrijeme da ga smaknu, uzme stvar u svoje ruke i spasi samog sebe, pobijedivši Ariela. On kao da je najednom, po Peljevinu, vratio moć volje, mogućnost da pokori stvarnost.
Šta se dogodilo? Peljevin kao da igra u svim pravcima, on kao da ne želi ništa reći. Ne treba, međutim, izgubiti iz vida da tim obratom, kao otkrovenjem, Peljevin nastavlja parodirati Tolstoja. Stilizacija Tolstojevih postupaka se pretvara u parodiju kad starog smisla nestane, kad taj postupak postane neobavezan, kao da se mehanizovao. Peljevin oponaša, dakle, obrte u samospoznavanju koje doživljavaju Tolstojevi likovi, najčešće oni autobiografski inspirirani, samo što on pretjeruje, pa tako, na kraju romana, njegov grof T. odlazi blažen, pronalazeći u bubicama po stabljikama smisao, u šuštanju vjetra u travi, u purpurnoj kugli sunca, kao neki Hadži Murat, u društvu konja koji priča kao Platnomerovo ždrijebe.
Ne samo da imitira izravnu introspekciju Tolstojevu, ne samo zbog toga što Tolstoju u samospoznaji kao i obično pomaže Sofija Andrejevna, Peljevin i erotske scene prikazuje kao Tolstoj, delikatne momente prekidajući zvjezdicama, i prikazujući grofa T. poslije seksa kao pokajnika, koji želi sebi odsjeći prste zato što je tako obležao u sijenu Aksinju, od čega ga odvrati opet njegov konj. Peljevin se ni tu ne zaustavlja, nego ispisuje stranice i stranice tolstojevskih razgovora među likovima, kada oni žongliraju hrišćanskim, hinduskim, islamskim konceptima, dodavajući te loptice samo jedan drugom, bez ikakvog cilja i razrješenja. To su sigurno i najzamornije stranice Peljevina, kojima je opteretio roman, zanijevši se u tom parodiranju koje nekad služi samo sebi.
Pomenuli smo Peljevinovu nonšalanciju i neobaveznost u motivaciji, kao da nema neki pogled na svijet. Jednu projekciju svijeta, prema kojoj su junaci marionete, on je zamijenio time da se kroz samospoznaju postaje sam svoj tvorac, tolstojevski. To bi možda bio iskorak iz postmodernizma, kad ne bi bila u pitanju parodija. Peljevinu ipak kao da nije ni do čega stalo, on grofu T. namjenjuje samo radost igrivog postojanja u novoj jezičkoj slijepoj ulici, kad počne u tom besmislu ponavljati utiske Ljevina ili Olenina iz Kozaka. Odbacivši utopije, kad već nema nikakvog izlaza, na njihovo mjesto je došao jedan hedonizam u tekstu, kao kod Despotova.
Jezička igra radi sebe same? To ipak nije bez ikakvih konsekvenci, Peljevin je ipak ludist po motivaciji. Možda on, kao pisac, nije siguran gdje su te pokretačke snage svijeta, on misli da one mogu biti svugdje, kako se kome ćefne, ali i to nije malo. Koristeći se strategijama soc-arta, uzimajući prosedee popularne kulture, on će prihvatiti jednu ideologijsku mitologiju, on joj neće izravno protivrječiti, nego će je usvojiti da bi je iscrpio. Peljevin obogaćuje, čak i širi tu mitologiju, stapajući je sa drugim ideologemama današnjice.
Onako kako Sorokinova junakinja, u soc-artovskom romanu Marinina trideseta ljubav, nakon 29 ljubavi, raznih, nakon seksualnog ludila, i drugovanja s raznim disidentima, kad shvati da je niko ne voli, usred krize, sreću nađe u komunizmu s jednim kolhoznikom, konačno svrši slušajući parole, i ukrotivši se počne raditi u jednom fabričkom kolektivu, tako i Peljevinov grof T. postaje gospodar svog života, srevši navodno sebe samog u tom ludilu u kojem se ne zna ni ko je ko. To slovo T. je sav njegov identitet, mada ni s tim nije često siguran. Sorokin, nakon sve prikazane infernalnosti, roman završava jednom dijalektičkom analizom svijeta, koju izgovara jedan radnik, pred oduševljenom Marinom, što traje na posljednjih trideset stranica, a Peljevin, kao da se slaže, pušta grofa T. da krene u susret svjetlosti, jer je našao lik Božji koji nosi od rođenja. Dok Sorokin razrađuje i iscrpljuje socijalističku mitologiju, dotle nac-artovac Peljevin varira (da bi ih obesmislio) jaka mjesta ruske nacionalne kulture, parodijski.
Kod Peljevina cijeli svijet, spasenje duše, zavisi od kakofonije. Grof T. se izvuče od demona jednim kalamburom, uspije ih prevariti kad Ariel pogrešno pročita jedan natpis, od tog kalambura je zavisio cijeli njegov život, da završi na sasvim drugoj strani, on će dosegnuti sreću, koja je iluzija kao i ona Marinina.
Poslije svih revolucija, od života i svijeta, po ludistima, ostalo je žongliranje riječima i kombinatorika slova, ali i to je nešto.
