Prva djela dočekana su mu sa puno pažnje, jer nisu bila ni objavljena. U književnom životu prisutan tada koliko i danas, Mehmed Sokolović spada u red rijetkih bošnjačkih avangardista za koje se zna samo po čuvenju. Njegovi rukopisi i sada stoje deponovani u magacinu ilidžanske biblioteke, čekajući izdavača, a njegovo djelo poznaje svega nekoliko pasioniranih profesora. U potrazi za rukopisima, Gojko Tešić, patrijarh srpske avangarde, godine 1990. osvanuo je na vratima Sokolovićevih nasljednika, kucajući na prozore, obilazeći oko male kuće koja tone u kotlini, koso od grada, ali Sokolovići su bili otišli u Glavogodinu, pod Igmanom, gdje se te godine održavalo takmičenje u pravljenju ćetenije.
Kuću je ostao čuvati jedan četverogodišnjak, najmlađi od njih, koji nije bio čuo ništa o svom slavnom pretku, ali se sa Tešićem sit ispričao pred kućom o tome je li Moni de Buli hinjio senilnost u podsjećanjima Sedmica sa sedam nedjelja, koje je mališanu bilo najdraže djelo, jer je priznao da i sam već godinama tako živi. Tešić mu je elaborirao optimalnu projekciju koju je bio naučio kod profesora Flakera. Kad tri godine kasnije počne ofanziva na Donji Kotorac, u vrijeme dok Četvrta motorizovana brigada bude odolijevala svojim posljednjim snagama, načitani dječak, već sedmogodišnjak, tješiće prisutne u podrumu riječima: – Ništa ne brinite, Srbi su već jednom bili tu!
Miloš Crnjanski (s Mešinom kapom) i Skender Kulenović (na šiljtetu)
Godine 1922. Sokolović stariji u Beogradu prisustvuje času Crnjanskog, gleda kako lirik Itake pokazuje učenicima plivanje i gimnastiku, radeći zvijezdu i kolut naprijed u vodi. Nakon toga Meša dolazi do otkrića da ustvari potiče iz loze Makarija Sokolovića, kasnije islamizovanih, a ne izravno od svog imenjaka Mehmed-paše, kako mu je tumačio Mali-paša Rizvanbegović. – Šta fali Makariju, vidite mu lijepe brade, sigurno je jeo šparoge svaki drugi dan – objasnio je Safvet-begu Bašagiću koji ga je korio, kad su se sreli u jednom bordelu. U prolazu, pred očima im je bljesnula slika Skendera Kulenovića, kako leži na jednom divanu okružen odaliskama, što će se dogoditi na tom mjestu tačno za dvadeset godina.
Priređujući antologiju avangardnih pjesama, koja nikad nije izašla, predsjednik bošnjačke književnosti je krajem osamdesetih godina znao sve ovo i presjedio oko 348 sati u Vijećnici, prekopavši svu građu, ali ništa od Sokolovićevih papira nije našao. Po beogradskim salonima pouzdani svjedoci su pričali, međutim, o njegovim brizantnim polemikama sa Humom i Ljubomirom Micićem, kod kojih je mladi Sokolović već krajem dvadesetih godina detektovao nekoliko srazova i još više nedosljednosti, prije nego je odlučio te tekstove ne štampati. – Treba više pisati nego što se objavljuje, dok se ne prestigne za dva vagona – govorio je Sokolović orkestru koji je njegove somnambulije izvodio uz pratnju saza, početkom tridesetih godina u Kolobara hanu.
Oko 1921., kao putnik namjernik, obrest će se u Pragu, našavši se jedno veče, u listopadu, na Kralovskim Vinohradima, između apartmana dva skandinavska konsula, u jednoj sobi punoj gimnastičkih sprava u kojoj je Dragan Aleksić održao salonsku konferenciju o Orgartu. Kako prenosi Lev Ahmetspahić kojemu je to pričao Musa Stambolić koji je jednom vidio Karla Štajnera, Meša Sokolović polemisao je sa Aleksićem u toku sesije, pokazavši veliku erudiciju i zapalivši publiku koju su činili četiri boksera iz škole Džo Jahelke iz Kladna, jedan navijač praške „Sparte”, tri slučajna poznanika iz redakcije „Narodnji Politika”, stereotiper iz lista „Čas”, dva jugoslovenska studenta koji su se hvalili da su se popeli na spomenik Svetog Vaclava, jedna mlada devojka iz „Zlate Huse”, dva igrača bilijara koji su učili Aleksića i Sokolovića češki, mačka gđe Veverke i g. Brener, konsularni činovnik iz komšiluka koji je studirao sa Sokolovićevim amidžom u Pešti.
Da je Meša Sokolović štampao svoja djela oko 1925., kada je imao namjeru pokrenuti časopis Lumbago, bošnjačka književnost bi krenula drugim putem nego što je krenula. – Šta da radimo sa ovim? – upitao ga je prvi predsjednik Gajreta, preturajući po dvije kutije papira. – Književnost će nadrasti život – odgovorio je zadihani Meša. – Koji život? – upitao je Mulabdić. – Koja književnost? – rekao je Meša. Bio je među rijetkim književnicima, koji je volio da se više o njemu govori, da se pamti njegovo recitovanje, nego da ga objavljuju i čitaju. To je bila godina kada je napustio udžericu na Alifakovcu, koju je dijelio s dva brata i naselio se daleko u polje, koso od grada, na ženino imanje. Nešto ga je povuklo da se vrati zemlji, razvrstao je motike i lopate za štikanje u pušnici.
Meša Sokolović upoznaje amidžišnu Salihu s kubizmom
Mladi Andrić, svrativši u Sarajevo, vidio je Sokolovića na ulici kod Pravoslavne crkve i naučio ga za cijeli život kako ne treba uparivati boje. Kad nešto kasnije sretne Humu i Šimića u Beču, kako idu ruku pod ruku, Meša će im prenijeti taj dress code u koji oni sumnjaju, sve dok ih ne ubijedi da je u pitanju Andrićeva elegancija. Musa Ćazim Ćatić se valjao po jarcima, Meša je s tugom gledao, što i on tako ne može. Sokolović je otišao u Zagreb i Krleži ispekao burek, Krleža se sladio pišući Dijaletičkog antibarbarusa, što je bio Sokolovićev prilog sukobu na književnoj ljevici. To je bilo vrijeme ono kad Meša ubrzano prepjevava pjesme Benžamina Perea i Tristana Care, nakon što mu ih jedna profesorica francuskog jezika samo ugrubo prevede. Ta knjiga kasnije neće izaći u izdanju Albatrosa.
U toku Dugog svjetskog rata Sokolović se pritajio u ženinoj kući, daleko u sarajevskom polju, radeći na dva velika romana za koje će se poslije rata pobrinuti da ne izađu. Odlazio je u duge šetnje oko aerodroma koji je u poljoprivrednom dobru napravio njemački okupator, tih godina je mnogo naučio o avionima i počeo se baviti aeromodelarstvom. U strahu da ne bude optužen za kolaboraciju, poslije rata zaposlio se u Energoinvestu kao tokar, da ga ne prepoznaju. – Pisac treba raditi umjesto pisati, ovako kao ja, a najbolje bi bilo možda da nikako ne radi – poučavao je kolege radnike koji su svaki dan pisali poeme na svojim strojevima, a poslije posla odlazio je štikati u Suhodol. Na konkursu Oslobođenja poslao je sve tri priče koje su trebale osvojiti prva tri mjesta, ali te priče nikada nisu stigle na adresu. Pedesetih godina Nedžadu Ibrišimoviću napravio je na svojoj mašini papirnog zmaja, s kojim će ovaj mladić uletiti na čas aritmetike.
Radni kolektiv je napustio 1959., bez razmišljanja, ne osvrćući se, čim su mu ponudili da mjesto pisara u Vijećnici, išao je svaki dan biciklom na posao sa Hendeka, vozeći 20 kilometara. Jednom ga je zaustavila milicija na ledinama Alipašinog polja, umalo da mu oduzmu biciklo, spasilo ga je to što je imao potvrdu da je u pitanju radno sredstvo. Sutradan, u povratku s posla, opet na biciklu, naglo je oslijepio i pred očima vidio kako neki veličanstveni požar slama Ilidžu, gorjeli su kesteni, a grede padale sa restorana Topola. Tada je shvatio da mu bicikl veže šuhvu i nešto se pomjerilo u njemu, to je bio dan kad je odlučio otići. Postao je pretplatnik Preporoda, avioni napravljeni od tih stranica letjeli su besprijekorno po njegovoj avliji.
Meša Sokolović, greškom pomiješan sa Mešom Selimovićem
U decenijama koje su uslijedile Sokolović je nestajao iz dana u dan, izgubivši se u Beogradu gdje uredno ne objavljuje. Danilo Kiš je čuo da je Sokolović na njegovoj strani u polemici sa Draganom Jeremićem, cijenio je to i htio pročitati neku njegovu knjigu, ali je nigdje nije našao. Mirko Kovač, kad je primao Andrićevu nagradu, u svom govoru nije pomenuo Sokolovićevu zbirku priča, koja bi bila uz bok Ranama Luke Meštrovića, da je kojim slučajem objavljena. U Bosni je za to vrijeme bio samo jednom, nakratko, krajem sedamdesetih, kada su ga Rajko Petrov Nogo i Matija Bećković, pozvali na Zelengoru, da mu pokažu kako s jednim doktorom skupljaju energiju, Sokolović je vidio da drže ruke na zelenom busenju. – Siguran sam da su ovdje bile piramide starih Neura, treba da vidiš kako doktor klopa sendviče – podsjetio je Bećković. – Važno je kakav je ko čovjek – reče Sokolović i ranom zorom krenu nazad za Beograd.
Džematlije s Hendeka (iz privatne arhive Meše Sokolovića)
Kako je vrijeme odmicalo, postajao je sve tužniji i tužniji, nekad ne bi po tri dana ustajao iz kreveta, govoreći svima da je počeo umirati, kao da sluti neku veliku kataklizmu, to se osjećalo u njegovim stihovima. U trenutku kada je pružio ruku prema tarot kartama koje mu je dao Milorad Pavić, sorile su se dvije kuće koje nikada nije bio napravio. Dok je on pročitao Uliksa, njegov rođak Ahmed Kiša je napravio dvospratnicu na Hendeku. U jednoj od bezbrojnih šetnji sa Konstantinovićevem, Rade mu je u maju 1990. na rovinjskoj rivi rekao: – Sokoloviću, vreme je da se vratiš u domaju, tamo se rađa jedna nova književnost, koju smo mi osećali decenijama, a niko je nije vidio! Sada put pod noge – i krenuše Istrom Sokolović i Konstantinović tiho salavatajući.
Kad je osvanuo u Sarajevu nakon trideset godina, svi su mislili da se vraća iz mrtvih. Ruka iz groba! – poručio je Krleža s onoga svijeta preko Enesa Čengića, svog namjesnika na zemlji, a interpretatori sevdalinki su pronosili glas o njemu. Kritika je bila složna da dolazi najveći bošnjački živi pisac, za kojeg niko nije čuo. Bio je doista živ, držao se dobro, pješačio je u 88. godini po pet kilometara do Vrela Bosne preko Stojčevca i nazad, s lakoćom ispostio ramazan te godine, nije pretjerivao ni sa čim, nastavio tamo gdje je stao prije odlaska, oštikao njivu u Suhodolu za dva i po sata, već trideset godina mjerio istu težinu, pritiska uvijek jednakog, svi su govorili da će umrijeti u snu ili na nogama. Bilo je noći kad bi smirio litru viskija i pojeo dvije glavice luka, kad niko ne gleda. Jedan profesor bio je zadovoljan nivoom panerotskog vitalizma u njegovim pjesmama, koje su te godine recitovali narodni pjevači na sijelima, nikad nije bio bliže da uđe u bošnjačku književnost. Meša je u svojim pjesmama sada vodio ljubav sa prirodom, ležao u travi i svaki dan se potucao s lijeskom bar jedanput.
Nežad Ibrišimović je pokušao dokučiti zagonetni smisao Mešinog neobjavljivanja
– Meša piše kao da otkiva kosu, nije ni čudo da pripada jednoj nestaloj književnosti -izjavio je nedavno vrtlar u Američkoj ambasadi, koji je Sokoloviću prije dvadeset godina bio zanimljiviji od njega samog. Nedžad Ibrišimović ga je zagrlio kao brata, kad su sreli na Titovoj, rekavši da u njemu vidi vječnika. Te godine Sokolović je, u sebi, ispjevao dvije zbirke hodeći kao slijepac od Baščaršije do Hendeka svaki drugi radni dan . – Pričaju da je on svojevremeno prognan iz Sarajeva u Beograd. U Beograd je njega prognala niko drugi do njegova treća žena, zbog koje je napustio dvoje maloljetne djece iz drugog braka i tri kćerke iz prvog. Trčale su za njim, padajući po blatu, dok je on bježao sa onom kalašturom – objasnio nam je jednog dana u Osnovnoj školi “Abdul Vehab Ilhamija” naš profesor domaćinstva. Ja sam znao da nije tako, mi nikada nismo vidjeli tu našu babu, dedo Meša je volio maloljetnice.
Govorio nam je uvijek, da će se jednog dana neminovno na vratima pojaviti Gojko Tešić i onog dana kad je on došao, da ga vrbuje za srpsku reprezentaciju, Sokolović se sakrio u podrum i meni rekao da kažem da nikoga nema doma. Pisac je otišao praviti ćeteniju u Glavogodinu. – Bolje mi je igrati lijevo krilo u bošnjačkoj književnosti, nego stopera u srpskoj – objašnjavao je, dok je rat polagano počinjao, a on u našoj sobi pod zelenim fenjerom pisao knjigu svjedočenja, kada mu niko nije smio smetati.
Meša Sokolović
Tačno sam gledao kako u tom teškom vremenu kopni, gubio se za stolom, svi su ga zaboravljali, tinta je nestajala s papira pred mojim očima, kad bih uzeo da pogledam rukopis. Poslije rata došli su profesori sa aktovkama da ga vode u institut za književnost, tražili smo ga po halvatima, razmicao sam zavjesu u špajzu, nije ga bilo. Bio je požurio nestati u kovitlacu bijelih papira koji se vrtio u zraku oko sebe kao vir. Čuli smo da teške godine tranzicije blaži u Istri, pjevajući partizanske šansone u okviru programa Kreative Evrope, ušao je u Evropsku uniju prije nas, kao najstariji Bošnjak, stodvanaestogodišnjak.
Ja nikome nisam govorio o rukopisu iz sobe, tom najpotresnijem ratnom svjedočanstvu, neću dati da se objavi dok se ne pojavi izdavač njegovih sabranih djela. U mom kompjuteru i danas stoji oko 16.000 njegovih stihova, i još 25.000 stihova pjesnika koje je prevodio, što mi je ostalo u amanet. Listao sam godinama prazne papire i balansirao s kišobranom na ramenu, osjećajući da će doći vrijeme vatrenih vjeverica.
