Kad sam početkom ljeta 1996. godine konačno napuštao Peć, uspinjući se vijugavom cestom uz Kulu, pomislio sam da Zulfija, Romkinja iz komšiluka i česta gošća u tetkinoj kući u kojoj sam stanovao, nikad nije bila dovoljno predana tajnovitom sašaptavanju sa zvijezdama, jer mi je posljednji put, gledajući mi u dlan, rekla da nikad neću otići s Kosova. Zavaljen u udobnom sjedištu Lastinog autobusa što se naginjao čas lijevo, čas desno, kao da se borio s talasima neke goleme vode, nasmijao sam se pogrešnom proročanstvu vjerujući da je Zulfija uz malo više posvećenosti mogla i sama zaključiti da se nešto nepopravljivo poremetilo u alfabetu kojim nam je na dlanu ispisana sudbina.
Na posljednjoj krivini prije nego se Kosovo izgubilo iz vida, dok su studene sjene četinara zaposjedale prazna sjedišta, pomislio sam na dan kad sam prvi put ugledao to ravno, sunčano prostranstvo za koje će me vezati četiri gimnazijske godine. Bio sam tako zabljesnut otvorenim horizontima, toliko opijen ljetnom caklinom daljina, da sam povjerovao kako ulazim u zemlju kojom još uvijek njište krilati konji i gdje dan traje onoliko koliko čovjek može ostati budan. Nema sumnje da je, između ostalog, taj epski utisak doprinio mojoj laganoj odluci da se ispišem iz beranske gimnazije nakon sedmicu dana provedenih u njoj i da srednju školu nastavim u gradu o kojem su pripovijedali moji preci kao o mitskom mjestu izobilja, i koji su u gladnim godinama pohodili samo da bi iz njega na grbači donijeli vreću brašna. I ne da mi nije bilo žao što sam naprečac morao da prekinem tek stečena poznanstva nego sam se smatrao povlaštenim jer sam imao sreću da iz septembarskih magli limske doline preporođen uđem u kristalnu svjetlost kosovske jeseni.
Taj prvi utisak ostao je dugo imun na sve što će uslijediti kasnije. Čak i kad sam početkom septembra stao ispred visoke kapije koja je stajala dvadesetak metara udaljena od ulaza u zgradu moje nove škole, nisam se dao podmukloj sumnji. Gimnazija je bila na samom kraju grada, ispod golog brda koje mi se činilo beskrajnim, usred velikog, zapuštenog travnatog prostora, okružena gvozdenom ogradom, i, poput otočkih zatvora, kameno-siva. Nikad je neću završiti, pomislio sam, ne iz očaja nego iz drskog samoljublja koje mi se javilo kao iznenadna spoznaja da sam sad odrastao i da treba hrabro gledati istini u oči. Škola je bila tek krštena novim, svetiteljskim imenom: Sveti Sava. Možda sam zbog toga, stupivši u njenu unutrašnjost, osjetio smjernu hladnoću monaškog boravišta. Pomislio sam da su je oni koji su u nju prvi put ušli dok je još nosila ime 21. maj, morali doživjeti kao kasarnu.
Cijeli jedan dio škole bio je prosto prazan. Učionice su bile tek prašnjave prostorije bez klupa, požutjelih zidova i podova prekrivenih ostarjelim linoleumom. Na visokim zidovima hodnika nije bilo ni slika ni crteža – krasili su ih samo guste arabeske imena ispisanih hemijskom olovkom i nezamjenjive adolescentske psovke koje su novajlijama govorile da su na pravom mjestu. Tanke šper-ploče na vratima svake učionice bile su probušene – to nisu bile „špijunke“ već rupe kroz koje se mogla lako provući čitava pesnica.
Prije nego sam uspio da išta pitam, moji novi drugovi i prvi vodiči kroz novi svijet, pojasnili su mi jednom zauvijek da su u istu školu nekad išli i – Šiptari. „Sad idu u podrumske škole“, dodao je neko, sasvim upućen u svakodnevicu grada.
„A zašto više ne idu ovdje?“, pitao sam, nevin kao prvi čovjek na Zemlji.
„Zato što su Šiptari“, glasio je odgovor.
Bila je to devedeset druga godina. Nisam morao da učim, to se naprosto znalo: na Kosovu su tada i škole, i kafane, i prodavnice, i fudbalska igrališta, i klubovi, i udruženja, čak i boje, bili ili šiptarski ili srpski, to jest, šiptarski i onih koji govore srpski a tu su se ubrajali svi oni koji ne govore albanski. Trebalo je samo upamtiti kafiće i slastičarnice koji su se zvali Aurora, Forina, Ilira i slično, nikad ne ući u njih, i to je bilo dovoljno da se osjećaš tolerantnim. Zato mi nije bilo sasvim jasno kako je buregdžinicu u krugu gimnazije mogao držati jedan Osmo, ćelavi čovječuljak čupavih ruku, također Šiptar. I to mi je ubrzo pojašnjeno rečenicom preuzetom iz političkog rječnika: „On je lojalan.“ O tom takozvanom lojalnom Osmi u toku naredne četiri godine nisam saznao ništa drugo osim da živi u blizini gimnazije, da pravi jeftine bureke s minimumom mesa i tanke toliko da su se mogli pojesti u dva zalogaja. Skoro svakog jutra prodavao nam je ukus bureka umotan u prozirno pecivo i pričao na lošem srpskom uglavnom o svojim bivšim pomoćnicima koje je otpuštao na kraju svakog mjeseca pod izgovorom da su lopovi ili da ne peru ruke prije nego ih zagnjure u tijesto. Navikao sam vremenom da ga ne slušam, ali sam s punom pažnjom, okružen teškim parama ulja, pratio kako se pod njegovim rukama grudvice tijesta razvlače u tanušne membrane i postaju staklaste kao folije prije nego bi se opet pretvorile u bezobličnu masu koju smo, čim bi narasla u rerni i porumenjela do nivoa „reš“, plaćali po dinar i po.
Jedva sam stizao da se priviknem na nova otkrića. Skoro svaki dan donosio je novo iznenađenje. A među najvećim bilo je ono kad sam saznao da je naš razrednik, profesor srpskog jezika, bio pjesnik. Jednog somnabulnog jutra, iznenadivši nas, doveo je na čas dvojicu starijih kolega. To je bilo prvi put da vidim pisce uživo. I nisam bio naročito oduševljen: bili su stari, iznemogli – ni nalik na one iz čitanki. Ali mrtva tišina prije nego je jedan od njih počeo da govori obećavala je ništa manje nego čudo. Profesor ih je prvo predstavio, govorio kratko o njima i potom svečano rekao: „Sad ih poslušajte!“ Sijedi čovjek u sivom odijelu, prevelikom za njegovo koštunjavo tijelo, tada je sporo podigao svoju staračku ruku, kao dirigent koji se sprema da označi početak neke važne simfonije, i upro svoje sitne oči u visoki strop s kojeg su visili nježni pramenovi crne paučine. Bilo je nečeg ganutljivog u tom uvježbanom pokretu, nečeg istinski jezivog u neprirodnom bljedilu njegovog mršavog zgloba koji je iz dugogodišnje sjene rukava ispuzao kao tek rođeno biće žedno sunca. Šaka mu je podrhtavala, prsti su mu se kočili, a ja sam se svim bićem naprezao da mu pomognem da što duže održi u zraku tu ruku podignutu prema jutru koje je svom silinom, uzengijama svjetla, udaralo na prozorska okna. Osjećao sam da će me prva riječ ubiti. Onda je uzviknuo: “Noćas gori vaseljena!” Ruka mu je istog trena pala, poput pogođene ptice, i smirila se uz tijelo. Glas pjesnikov bio je kreštav, slab, gotovo da je ličio na lelek. Napravio je dužu pauzu i – to je bilo dovoljno da se izgubi sav čar trenutka. Grohotom smo se nasmijali. Pjesnik se zbunio, mi smo se još glasnije nasmijali, a razrednik je zakoračio prema svom kolegi, posve izgubljen. Korbač njegovog pogleda nemilosrdno nas je ošinuo, svakog pojedinačno, i to je pomoglo da se sve ne pretvori u nepopravljiv fijasko. Da ne bih gledao u pjesnika koji je još više podigao glas dok su mu šačice nemoćno visile uz tijelo, razmijenio sam pogled s mirnim likom Svetog Save koji je odozgo, sa slike iznad table, blago promatrao čeljad, ruke podignute do visine ramena, kao da traga za trenutno izgubljenom mišlju. Noćas gori vaseljena, ponavljao sam u mislima, noćas gori vaseljena, gori vaseljena – ne skrećući pogled sa Svetog Save koji mi se učinio stvarnim i čije su mi se oči osmjehivale očinski milo do časa kad je odjeknulo spasonosno školsko zvono.
Odmah poslije tog neslavnog susreta s pjesnicima, kako smo i očekivali, pretrpjeli smo razrednikov gnjev, stroge usmene ukore, i preživjeli bruku nerazumijevanja te velike kosovske poezije. “Leleču zvona dečanska”, opomenuo nas je prije nego je za sobom zalupio vrata. “A vi se cerekate!” Bilo je jasno da nas je u tom trenutku smatrao običnim govedima.
Iako smo ubrzo doznali da postoji antologija kosovske poezije s naslovom Leleču zvona dečanska i da su u njoj bile objavljene razrednikove pjesme, nije nam padalo na pamet da je pročitamo. Tih dana više nam se dopadao vonj banalne svakodnevice nego prozračni eter poetskih visina. Još neko vrijeme spominjali smo pjesnike i ubrzo zaboravili sve što su nam kazivali. Jedino je u našoj memoriji preživio stih koji smo izgovarali u meditativnom ritualu dangubljenja: Noćas gori vaseljena. Sjetili smo ga se jednog popodneva kad su me drugovi odveli do Pećke patrijaršije. Zagledani u palisade Rugovkse klisure, sjeli smo na debele zidine nedaleko od zvonika i prepustili se tišini. U svježem, svetom miru sjena šam duda starog preko sedamsto godina, šutjeli smo cijeli sat dok su se sveštenici u svojim crnim odeždama, kao sjene odbjegle od tijela, vrzmali po dvorištu ne obazirući se na nas. Za mene je to bio bliski susret prve vrste. Srednjovjekovna biljka, s granama polegnutim po zemlji, nalik na džinovsko bonsai drvo, krila je tajnu besmrtnosti. Vjetar iz klisure donosio je resku svježinu planinskih vrhova, svjetlost je mirisala na hlorofil, topli kamen imao je glatkoću školjki, nebo je bilo tek iznad kapaka i ništa nije remetilo dubinu moje šutnje dok neko iz šale nije prošaptao: „Noćas gori vaseljena!“, i baš u tom trenutku odjeknulo je zvono, metalni eho prolomio se prostorom sudarivši se s predmetima, rastjeravši vrane i golubove, odnijevši stih u visine, a mi smo se skoro pokajnički zgledali, ne priznavši ni tada niti ikada kasnije da smo ga izgovarali u sličnim ponorima samoće pokušavajući da zaliječimo grižnju savjesti zbog svega što nismo umjeli da razumijemo.
Na povratku kući, preporođeni meditativnom inspiracijom, zabavljali smo se dobacujući albanskim djevojkama. Obično su išle u grupama – na putu prema nekoj od škola organizovanih u privatnim kućama – dugokose, lijepe i nepristupačne. Jedna od njih dočekala nas je prezrivim tonom:
„Nema šta da pričamo sa Srbima!“
„Ja nisam Srbin!“, uzviknuo sam argument koji joj ništa nije značio, jer mi je ledenim tonom u dvije riječi ocrtala granicu do koje dopire moj svijet.
„Pričaš srpski!“, rekla je.
Bili su to nečujni šamari koje sam morao šutke da otrpim i čiji tragovi nikada nisu posve iščezli. Tada sam poželio da bar za trenutak mogu zakoračiti u jezik kojim je ta djevojka nastavila razgovor sa svojim drugaricama, da mogu na miru, barem nekoliko minuta zajedno s njima razgovarati o najglupljim stvarima na svijetu, zaboravivši ko sam.
Zbog tih uzgrednih susreta s djevojkama iz zabranjenog svijeta izdao sam i razrednika onog dana kada je u grad, povodom velike predizborne kampanje, trebalo da stigne Slobodan Milošević. Poslije dva-tri časa nastava je prekinuta, a razrednik nas je izveo ispred škole i iz gepeka svoje lade samare izvukao čitave bukete crvenih ruža koje nam je potom razdijelio da njima mašemo i tako pozdravimo vođin dolazak. „I da nikom nije palo na pamet da se zavuče u neki kafić! Jasno?“ Ali u metežu koji je nastao na putu prema centru grada nije bilo moguće pratiti svakog učenika. Dvojica mojih drugova imali su bolji prijedlog koji sam prihvatio s osvetničkim zadovoljstvom: da iskoristimo gužvu i, umjesto na trg, odemo u Pandu.
Kafić Panda bio je mjesto inicijacije svakog gimnazijalca. Nalazio se odmah preko ulice, iza ograđenog gimnazijskog prostora. Razrednik nas je već na početku školske godine s gađenjem upozorio da se ne zavlačimo u taj zadimljeni bircuz čije su nikotinske magle bespovratno zatrovale mnoge gimnazijalce, ali nismo odoljeli. Kad je nas nekoliko prvi put kročilo u skučeni prostor kafića, sjeli smo za mali šank očekujući ljubazan doček, ali s druge strane stajao je vlasnik Sule i gledao nas prekrštenih ruku ne pitajući ništa. Neugodni trenuci otegli su se do zaborava, a onda sam upitao možemo li dobiti kafe. Sule se tada osmjehnuo. “Kafe?“, upitao je začuđeno. „Ma nemoj! Vi biste kafe, mladići? Je l’ vam ja ličim na konobara?” Sule nije ličio na konobara kakve smo znali; više je svojim stavom, isturenom bradom i čvrstim pogledom, odavao utisak policijskog isljednika, ali stajao je tamo gdje obično stoji konobar, a drugog nismo vidjeli. “Ako vam se pije kafa, uđite i napravite je sami. Neću valjda ja da vas služim!” Stariji gimnazijalci, koji su sjedili za stolovima i povlašteno pušili bez pića ispred sebe, prsnuli su u smijeh, a mi smo zbunjeno krenuli da izađemo, poniženi do temelja. “Stanite, bre!”, viknuo je Sule smijući se. “Sad će kafa!” Vratili smo se pokorno a kafu nam je napravio jedan od izgubljenih gimnazijskih slučajeva koji je u Pandi ujedno bio stalni gost i povremeni konobar.
Ni tog predsjedničkog dana nije bilo mnogo drugačije. U kafiću je bilo svega nekoliko učenika. Kad smo sjeli, Sule je nas je namrgođeno pogledao: „Zar se tako dočekuje predsjednik, je li? Zar tako?“ Nismo mogli da ocijenimo da li je ozbiljan pa smo se nevješto izvlačili neodređenim objašnjenjima. Da smo znali da će nas dočekati s takvim pitanjima, već bismo mahali ružama ispred hotela Metohija i ostali do zadnjeg čovjeka.
„Bando jedna!“, nastavljao je Sule s prekorima, čisteći šank između naših ruku i praveći gadljivu grimasu kao da smo opoganili mjesto koje smo dodirnuli.
Kafa nam je prisjela, ali smo sutradan, na velikom odmoru, ponovo bili u Pandi. Kad smo stigli, Sule je pričao o Arkanu. Gimnazijalci su se zbili oko šanka slušajući s pažnjom njegovo glasno izlaganje. Saznali smo da je prije toga neko od njih prigovorio što pjeva Merlin i to pjesmu Ne bude li Bosne… Sule je utišao muziku i počeo da drži sablažnjivo predavanje o Arkanovim zločinima u Bijeljini. Pričao je kao da je na seminaru, a gimnazijalci su stajali zapanjeni, jer ono što su čuli bilo je gore od svakog bogohuljenja. Lice mu je bilo mirno, ali ruke su mu grčevito preturale šoljice i čaše s jednog mjesta na drugo. Neki tek pristigli učenici upitali su moju drugaricu iz razreda o čemu on to priča. Nije se ni osvrnula da ih pogleda.
„Jede govna!“ – rekla je ljutito, gledajući u Suletove uznemirene ruke.
U decembru 1998. godine u Pandu su upala dvojica maskiranih tipova naoružani automatskim puškama i zapucali na goste. Poginula su četiri gimnazijalca a od posljedica ranjavanja ubrzo su umrla još dvojica mladića. Sva šestorica bili su Srbi. Maskirani napadači nikada nisu pronađeni, ali dugo niko nije sumnjao da su bili Albanci.
Kad sam saznao za tu vijest, bio sam skoro dvije godine daleko od Kosova. Nedugo poslije rat je rastjerao moje nekadašnje drugove. Moje gimnazijske ljubavi utopile su se u bujicama izbjeglica. Misleći o njima, odjednom sam vidio sebe, kao na nekom prapočetku, kako stojim na betonskom platou pred ulaznim lukovima gimnazije, uvjeren da je nikada neću završiti. Sve češće sam se provlačio labirintom sjećanja da bih na trenutak, kroz zadimljenu polutamu Pande, vidio lica koja neće ostariti, da dodirnem izlizani šank s urezanim datumima i provirim u tamnu komoru separea gdje se zauvijek ljube parovi pobjegli od deklinacija, limesa, fuzije i fisije, Hunskih ratova, algi; vraćao sam se samo da u hladnoći praznih učionica osjetim miris Jeleninog parfema i da onim dugokosim albanskim djevojkama uputim nekoliko otrcanih fraza koje me ni za milimetar neće približiti njihovim svjetovima, i uvijek osjećao da će se to doživljeno vrijeme – ta sedefna kula sjećanja – svakog trena rasuti u prah i da nikada poslije neću uspjeti da ga obnovim. Uplašen time, tragao sam za svima koje sam znao, dozivao ih snagom koje nisam bio ni svjestan i oživljavao ih samo da bih barem nakratko mogao zadržati nedirnutim svijet koji sam volio. Tako sam ponovo mogao vidjeti Skendu, čovjeka koji me jednog kasnog ljeta podučavao albanski jezik kako bi mi svoje sunarodnjakinje učinio manje dalekim. Bio je gorštak s Rugove, privremeni radnik na jednom stovarištu, vedrih očiju i uvijek nasmijan, nalik na Žana Pola Belmonda.
„Moraš da budeš pametan, mori!“, govorio mi je s iskustvom starog ženskaroša. „Da joj ga kažeš kako je ljep mnogo!“
„E to će baš da ih obori s nogu“, bunio sam se.
„Onda poćneš da je diraš…“
Nikako nisam mogao da mu objasnim da me zanimaju riječi, a ne haiku predigre. Jedva sam ga uvjerio da na poleđini nevažećeg računa ispiše udvaračke rečenice koje je trebalo da naučim napamet. Tako sam prvo naučio da kažem tungjatjeta, što znači zdravo, kao neophodni okidač za razgovor. Zatim knjiški neuvjerljiv upad: Shumë e bukur jeni, što je značilo otprilike: Mnogo si lijepa.
„E sad, to se kaže kad se već uspostavi neki kontakt“, počeo sam da sitničarim. „Meni treba nešto efektno, neobičnije.“
Ali Skendo je već bio duboko u svom zanosu.
„…Da je maziš po noge, polako da je skidaš…
Kad sam razočarano zakolutao očima, uzviknuo je:
„Onda joj kaži da ide u pićku materinu!“
Odmahnuvši rukom, dodao je:
„Ako hoće, hoće! Ako neće, ima druga, mori!“
Bilo je iscrpljujuće, zabavno, i neuspješno. Onda mi je Skendo otkrio grubu istinu:
„Znaš kako… K'o što ti poznaješ mene, tako one znaju da nisi od nas.“ Uzalud je požurio da me utješi: „Ali kad ovo bude naše, Damir, pa kad dođeš opet, ću te ja vodim u žene!“
Izgovorio je to ozarenog lica, kao da mi je otkrio tajnu zakonitost ljubavi. To je zapravo značilo da treba da odustanem i da mu vjerujem na riječ. Osim što mi je obećao da će me voditi „u žene“ kao u jagode, uvjeravao me da će Kosovo uskoro biti albansko pa će sve drugo ići lakše.
Nisam mu vjerovao niti sam razmišljao o dalekim vremenima. Ali sam mogao da naslutim da će im, ako ikada dođu, prethoditi sumaglice kroz koje nisam namjeravao da prolazim. Tamna aura nije se širila samo iz Skendinih riječi; nicala je i iz turobnih upozorenja nekih prijatelja koje je moja crno-crvena odjevna kombinacija nepogrešivo asocirala na albansku zastavu. Pokrila me odjednom kad je profesor matematike natpis America na mojoj crnoj majici protumačio kao provokaciju i gotovo me ugušila kad me profesorica fizike, zavirivši u moju svesku, kratko opomenula da ubuduće pišem ćirilicom. Noćas gori vaslejena, šaptao sam navečer, pripremajući se za sutrašnje časove, pažljivo birajući odjeću ili vježbajući nanovo ćirilični rukopis kako bih tako odložio trenutak u kojem će ono što je sazrijevalo oko nas morati da se rasprsne.
Jednog predvečerja u Mikijevoj prodavnici, gdje smo, poslije fudbala na obližnjem dvorištu, išli na pivo, zatekli smo inspektora Ranka. Njegovo ime bila je moćna maska za one koji nisu znali da je preživio vlastito rađanje zahvaljujući tome što je od samog početka bio ono što nije. Zulfija mi je ispričala da su njegovoj majci umirala djeca pa joj je neko rekao da sljedećem novorođenčetu da nemuslimansko ime. Tako je Ranko, kao u nekom starogrčkom mitu, prevario bogove i živio pod krinkom koja mu je koristila mnogo više nego da je ponio neko od imena umrle braće.
Meni se prvi put obratio na autobuskoj stanici. Pitao me odakle sam, a kad sam počeo da mu objašnjavam, rekao je s gorčinom čiji sam ukus mogao osjetiti i sam:
„Znači i ti si iz pičke materine…“
U Mikijevoj prodavnici bio je oslonjen na pult, a na stolicama pored sjedili su dvojica njegovih kolega. Ali nisu došli da piju. Ranko je upro prstom u kutiju štrudli i pitao: „Koliko su te štrudle, bogati?“ Miki je rekao cijenu i otvarao kutiju ne čekajući upute. Drugi inspektor je dodao: „Kakvu si oni vafli? Jesu li voćni?“ Miki je otvarao vafle. „A onaj sok, valja li ono išta?“ Miki je otvorio sok i stavio ga na pult kraj plastičnih čaša. „Ja, brate, najviše volim tops“, rekao je Ranko. Miki je otvorio tops. „De, ne zezaj“ uzvratio mu je kolega. „Ne može se mjeriti s onim… Onim gore, iznad čokolada…“, pokazivao je na kutiju mančmeloa. Miki se pravio da ne zna na šta inspektor pokazuje, pa je posezao za jeftinijim čajnim pecivom, ali instrukcije su bile precizne: „Taj gore, lijevo. E, taj!“ I Miki je otvorio mančmelo. Gostili su se inspektori slatkišima kao Ivica i Marica u bajci. Miki je šutio, mi smo stajali kao statue, a Ranko se okrenuo prema nama i rekao kroz grohot: „Koji je vama kurac! Ajmo, razlaz!“. Izašli smo ispred prodavnice pokunjeni i sjeli na betonski ivičnjak dok se inspektori ne bi najeli slatkiša i izašli, ne plativši, naravno, ništa.
„Eto, momci…“, rekao je Miki nakon što smo ponovo ušli u prodavnicu. Na licu mu je bio sleđen osmijeh koji je ga je učinio ružnijim nego što je bio. Nije morao da nam tumači – znali smo da je jednim dijelom zauvijek umro, kao što smo mi umirali nakratko kad god bismo sreli Ranka.
Policijski inspektori bili su u to vrijeme hodajući bogovi, a policajci u ratnim uniformama kažnjeničke legije. Onaj koga bi, iz ma kakvog razloga, uveli u zgradu SUP-a bio je već miropomazan, jer se znalo da će izaći premlaćen. U albanski kafić Atenu, nedaleko od grada, jedne su večeri upali mladi policajci, svršenici šestomjesečnog kursa u Mitrovici, i redom batinali goste, jer im se tako htjelo. Među miropomazanim bio je i moj instruktor albanskog. Mjesec dana ga nisam vidio jer je bolovao kući, umotan u prijesne ovčije kože, koje su, po vjerovanju, najbolje liječile dubinske uboje. A kad sam ga, vraćajući se iz škole, ponovo sreo, sjedio je na prikolici traktora koji se kretao prema Rugovi: bio je smršavio, s uvećanim očima koje su neodoljivo podsjećale na oči Svetog Save sa slike u mojoj učionici. Podigao je ruku do visine ramena, kao da me zaustavlja, i rekao dovoljno glasno i sasvim neočekivano, tonom televizijskih spikera, da sam ga čuo tada kao što ga čujem i ovog trena: „Mirupafshim…“
Više ga nisam viđao, ali sam upamtio njegove debele vunene čarape koje su virile iz starih cipela i bijeljele se na suncu dok su mu se potkoljenice klatile s prikolice beživotno se sudarajući. Tada sam se, ne znam zašto, sjetio blijedog zgloba onog starog pjesnika koji je svojim bombastičnim stihovima uznemirio jedno gimnazijsko jutro, i istog trenutka osjetio da sam izgubio nešto golemo važno a što je bilo u tijesnoj vezi s ljudima koji nestaju iz mog života.
„Kad završim školu, nikad se neću vratiti na Kosovo“, rekao sam jednog popodneva Zulfiji dok smo u njenom dvorištu pili kafu.
„Zato što nikad nećeš ni otići“, uzvratila je obujmivši mi svojim punašnim prstima šaku da bi mi pogledala u dlan.
Zulfijino dvorište bilo je jedino mjesto gdje je sunce imalo magičnu moć da iscjeljuje i da pročisti utiske prethodnog dana. Ne samo onog jutra kada sam se opraštao s Kosovom, nego i sedamnaest godina kasnije, jedino sjećanja na ta popodneva nisu gubila ništa od one prvotne svjetlosti kojom sam bio dočekan pri dolasku. I sad mogu da ih zamislim u HD rezoluciji. Vidim Zulfiju kako sjedi na niskoj stolici pred kućom glave umotane bijelom maramom, lijena i gojazna kao neka stara indijanska skvo. Zlatni zub bljesne u njenom osmijehu dok me zove da svratim na šoljicu kafe u čijem će talogu poslije prepoznavati slike mog budućeg života, proričući mi uzgred zdravlje, dug život, uspjeh i sreću, i neku crnu i visoku mladu, što hodi po suncu, a očiju safirnih, u haljini što se prostire oko nje kao polje zanjihanih božura. Na pločniku se suši tek opranih tepih šireći miris sapunice. Na njegove jarkocrvene cvjetove nečujno slijeću šareni leptiri i potom nas oblijeću u pomamnoj trci bez cilja. Zulfijin glas već prede dobro poznatu nit: priča mi s čarobnom mješavinom naglasaka o tome kako je krečila i krečila, prala i brisala, pa je glava zaboljela toliko da „hoće mozak da se otme”, a onda vikne dozivajući unuku, najljepše ljudsko biće koje sam ikada vidio, da donese svjež lokum jer su se dva omanja komada već istopila na tacni. Donika, desetogodišnja djevojčica, koja se tek vratila iz neke od albanskih škola, iznosi cijelu kutiju i iz nje, jedan po jedan, vadi žute lokume posute vanilom dok joj se na dugim, tankim prstima hvata svilenkasti prah.
Miris sapunice, neodvojiv od leptira i podneva na suncu, često će mi vraćati te slike kao da u njima postoji nešto što ću moći da vidim sasvim tek godinama kasnije, kad više ne bude prilike da mu se vratim.
Danas bih se smio zakleti da iz tog dvorišta nikada nisam otišao. Ali onog jutra kada sam se osvrnuo s vrha Kule i pogledao na ravnicu miljama ispod, nisam računao na učinke budućnosti. Ispunjen dječačkom vedrinom prošaptao sam bez žaljenja: „Zbogom, Kosovo“, no pomislivši da me možda neće sasvim razumjeti, odmah sam dodao: „Mirupafshim, Kosova.“ Jedinu frazu na albanskom koju nisam naučio uzalud.
