UPRAVO ČITATE

Damir Šabotić: Soba mrtvih ljubavi

Damir Šabotić: Soba mrtvih ljubavi

„Kakav si ti čovjek!“, odbrusi naglas čim je zastala na prvom stepeniku da udahne svježinu martovskog jutra. Zatim zakorači u dvorište, oprezno spustivši stopalo između ptičjeg izmeta i lokvice pseće mokraće, i u tren oka nađe se do otvorene kapije, ne okrećući se, ne bi li shvatila zašto se on nije okrenuo kada je onog jutra požurio da se preda. Dok je koračao niz ulicu, pognutih leđa, s jednim crnim torbičkom u ruci, gdje mu je spakovala pribor za brijanje i dvije čiste košulje, nije mogla da ne pomisli kako je napušta zauvijek. Sjetila se da se tada nije okrenuo  dok je posmatrala s praga kako odmiče stisnut u crno samtano odijelo, sve manji i manji, kao da će nestati prije nego što zađe iza prvog ugla i da će od njega ostati samo ime u vjetru: Bekim Sezeiri. „Jadniče…“ pomisli, pritvorivši za sobom kapiju koju je sinoć ostavila otvorenu kad se vratila iz ambulante i razočarano odmahne glavom vidjevši da su psi ponovo vršljali po dvorištu ostavljajući svuda tragove svojih bezbrižnih izležavanja. Nisu imali šta da upropaste. Otkako je otpratila muža, prestala je da zaljeva cvijeće – pustila je da umre nadajući se da će se to dogoditi neprimjetno, međutim, lale su venule danima, tako dugo i mučno cvileći od žeđi da je na kraju bila sretna kad su ih nečije milosrdne ruke pokidale skrativši im agoniju.

maska_foto_almir_kljuno

Foto: Almir Kljuno

Pričao joj je poslije: u kafani kraj autobuske stanice čekala su ga braća Zolj, njih dvojica, znao je to, zato je žurio da što prije napusti kuću, da ih zavara, skrenuvši putem koji je vodio prema školi, a onda niz jedan uski sokačić ispunjen mirisom cikorije iza kojeg se ponovo pomalja glavna cesta, pa kroz neko šipražje da bi tek na sljedećoj stanici, pet-šest kilometara dalje, sačekao autobus i popeo se u njega odlučan da se javi u policijsku stanicu i ispovijedi svoj svježi grijeh. „Zašto?“, pitala ga je kad je već bilo izvjesno da će ga osuditi, „Zašto se nisi okrenuo?“ Bekim Sezeiri nije očekivao takvo pitanje. „Ti si luda“, rekao je potmulo. Tokom te prve posjete nije pokazao ni trunke nježnosti. „Vama ženama je važno samo ono što vi mislite da je važno. Kažem ti: žurio sam, nije mi palo na pamet da se okrećem.“

„Neću se ni ja okrenuti jednog dana“, kaže odmičući sitnim koracima prema stanici. S prozora je prate pogledi komšinica – znaju tačno u koje vrijeme odlazi mužu i zato ne propuštaju taj trenutak bezrazložnog likovanja. Prošla je bez žurbe, pogledavši izazivački u svaki prozor, namjerno se osmjehujući. Umjela je da prkosi. Jednom je blizu stanice srela braću Zolj. Tek su se bili vratili iz lova i obojica su o ramenu nosili ulaštene dvocijevke koje su se presijavale na zalazećem suncu. Pravili su se da je ne vide iako je osjećala u kostima da su više nego ikada svjesni njene blizine. Nije se uplašila njihovog oružja koliko činjenice da su obojica bili lijepi, zajapurenih obraza, razbarušene kose, s trodnevnom bradom tako precizno oblikovanom da je izgledalo kao da su linije izvlačili olovkom i lenjirom a ne britvom. Lica su im bila gotovo identična i ljudi bi ih teško razlikovali da im glave nisu bile nasađene na drugačija tijela. Stariji je bio mršaviji i nešto niži od mlađeg, dok je najmlađi, onaj kojeg je njen muž pogodio tačno u srce jednim ispaljenim hicem s udaljenost od desetak metara, bio je najkrupniji. Prošla je pored njih spuštenog pogleda, ali ne ubrzavajući korak, sjetivši se njihove poruke koju joj je, nekoliko dana prije, prenijela jedna od žena što su joj dolazile povremeno, više iz radoznalosti, manje zato da bi je tješile: „Ne treba da nas se boji, ona nije ništa kriva. Ali neka poruči svom mrtvacu da ćemo ga čekati do smaka svijeta.“ Bekim Sezeiri nikada neće čuti tu prijetnju, jer nije mogla da zaboravi koliko je onog jutra bio preplašen, kao da je slutio da takve poruke stignu kad-tad. Probudio je lupanjem na vratima – negdje je izgubio ključ dok se provlačio kroz šiblje da bi napravio zamku svojoj žrtvi – a kad mu je otvorila, pao je u hodnik. Bio je blijed, suhih usta, govorio je nepovezano, napominjući da je kasno, da mora opet napolje, u mrak gdje ga niko neće naći. Jedva je uspjela da shvati o čemu joj je govorio i tek kad je zatražio da mu donese šećer i vodu, govoreći: „Osudiće me, ubio sam ga“, došlo joj je do svijesti da je u nekog pucao i da je pištolj bacio negdje usput. „Opalio sam samo jednom“, zabrzao je napuklim glasom, „Nisam ni nišanio.“ Kleknula je do stolice na koju je sjeo da bolje čuje njegovo jadikovanje. „Šta si uradio…?“, pitala je šapatom. „Osudiće me najmanje na deset godina“, nastavio je, „možda i više… Najbolje je da se predam, možda dobijem manje…“ Ponovo mu je donijela čašu vode. „Šta da ti spakujem?“, dodirnula ga je, nastojeći da zazvuči prirodno, ali glas joj je bio istanjen. Poslije se čudila kako je tada izdržala da ne vrisne. „Moram da se okupam“, buncao je dok se spremao da otpije gutljaj. „Nemaš nigdje krvi…“, zaključila je, prebirući mu po naborima odjeće. Gotovo je ispustio čašu da je ona nije prihvatila. Još nije bio sasvim priseban i tada je shvatila da ga je obuzela krv. Tek kad mu je skinula košulju i bacila je u ćošak sobe, smirio se. „Pucao sam iz daljine“, objasnio je, „Vidio sam da je pao…“ Ruke mu više nisu drhtale, ali usne su mu i dalje bile suhe, oči usijane. „Ti gledaj da mi dođeš što prije“, rekao joj je ustajući. Klimnula je glavom. „Ne mislim sad, nego poslije, kad me osude…“ Zamislila je sliku u kojoj Bekim Sezeiri puca u nekog, a taj neko pada. „Možda je živ“, rekla je trezveno. „Kako znaš da je mrtav?“ Odmahnuo je glavom: „Nisi vidjela kako pada, ženo… Kao da se bacio s krova. Tako pada samo mrtvac.“

I sada, na pustoj stanici, dok čeka autobus, obuzima je gorčina. Odmjeri svoj odraz u staklenom portalu obližnje kladionice i zaključi da se jedino široki ranac pretrpan stvarima ne uklapa u ono što vidi: mladu ženu u crnim hlačama i u sivom vunenom kaputu duge kragne, s kožnim rukavicama na rukama i s crnom kapom ispod koje izviruje valovita kosa boje kestena. Prošlo je tek dvije godine i ona se sjeti koliko su je nagovarali da ode, crtajući joj ono što je znala: niko ne očekuje da čeka muža narednih dvadeset godina. „To je cijeli život“, objašnjavao joj je brat. „Još si mlada, ništa te više ne veže za tog ubicu“, nagovarala ju je majka. „Zar ćeš ostati vezana za nekog ko je prekinuo jedan mladi život zbog nekoliko riječi?“ Sve je to već ranije razmotrila sama sa sobom, ali nije joj palo na pamet da ode iz kuće koju su unajmili odmah nakon vjenčanja vjerujući da je sasvim udobna i prostrana za bračni par koji planira djecu. „Ionako već godinu dana nisi uspjela da zatrudniš…“, čula je majčin glas, „On je jalov, to je jasno… I od čega ćeš da živiš tih dvadeset godina ako namjeravaš da ih provedeš ovdje kao udovica Bekim Sezeirija?“, pitala je na kraju, dajući joj tonom do znanja da na nju ne treba da računa. Otad je bila  prepuštena sama sebi, ali za to vrijeme postala je pribranija, opreznija – između ostalog, otkrila je jednu dotad nepoznatu stranu svoje ličnosti: prkos koji joj nije dao da umre od boli.

Autobus je stigao prazan. Vozač je – iako je kasnio a na stanici nije bilo nikog osim nje – odlučio da sačeka još toliko koliko mu je trebalo da ispuši cigaru. On zna ko je putnica, zato je ne gnjavi pričom kao što je radio ranije. Sada dobuje prstima po volanu i šutke kupi putnike na svakih pola kilometra. Kad je počelo suđenje njenom mužu, zasipao je takvim pitanjima da je gotovo odustala od vožnje autobusom. Razmatrala je mogućnost da pješači po tridesetak kilometara u oba smjera samo da bi izbjegla njegovu radoznalost. Iako je imala informacije iz prve ruke, od njega je čula priču koju su već mnogi prihvatili kao jedinu istinu o ubistvu. Te večeri ispred prodavnice braće Zolj Bekim Sezeiri je dobro znao šta će uslijedi jer je već danima ranije isplanirao cijelu stvar, ali nije imao dovoljno hrabrosti da puca iz blizine. „Kažu, godpođo, da mu je ruka bila stalno u džepu“, rekao joj je, tražeći joj odraz u retrovizoru, „i da se – tako sam bar ja čuo – žalio da mu se upalio zglob… A zapravo je držao pištolj.“ Nije mogla da se sjeti ni jednog detalja koji bi ukazao na to da je njen muž prethodno isplanirao ubistvo; bila je sigurna da takvo nešto ne bi bio u stanju da sakrije. „Kažu da jedino on nije pio i da…“ Tada se nagnula naprijed i pogledala ga s dovoljno prezira da mu je postalo jasno na rubu čega se našao: „Ne treba svemu ni vjerovat…“, rekao je pokajnički nakon što je nekoliko trenutaka u retrovizoru proučavao njen pogled.

Za četrdesetak minuta autobus stiže do glavne gradske stanice, sa zakašnjenjem koje nikog ne brine osim nju. Plaši se da ne propusti drugi autobus, onaj koji ne ulazi na stanicu već stane uz cestu, na semaforu, samo koliko je dovoljno da se uskoči na zadnja vrata. Put odatle dug je gotovo četiri sata, a poslije treba čekati još najmanje sat da bi je sproveli do prostorije koju su, grubo se šaleći, zvali ljubavna soba – zagušljivu i sparnu kutiju s propalim krevetom čije opruge kao po navici tužno cvile i kad se pored njega samo prođe, sa umivaonikom u jednom ćošku, jednim stočićem na kojem je bokal dopola napunjen vodom i s lavorom okrenutim naopačke ispod prozora bez zavjesa.

„Odbacili su me“, pričala mu je u toj sobi mrtvih ljubavi. „Brat me proglasio kurvom jer ti redovno dolazim, a majka me precrtala.“ Bekim Sezeiri je jeo krušku, sažaljivo je gledajući, još uvijek go i oznojen. „Brat ti je uvijek bio peder“, rekao je između žvakanja zalogaja, „a majka ti je vještica, to i sama vidiš.“ Nije ih branila, ali bilo joj je krivo što je govorio tako otvoreno. Tada je odlučila da ga provjeri: „Više neću raditi u frizeraju. Možda se zaposlim u ambulanti.“ Odjednom je prestao da žvaće. „Ko će da te zaposli?“, zaškiljio je u nju. „Treba im tehničar, biće konkurs.“ Uzdahnuo je odmahnuvši glavom i spustio ostatak kruške na sto. „I sad si se sjetila da budeš sestrica… Ništa od toga. Sve su sestrice kurve, a doktori su govnari koji svaku ženu gledaju kao kurvu…“

lutka_foto_zerina_nezic

Foto: Zerina Nezić

Kad je tu sobu vidjela prvi put, jedva se natjerala da ne zaplače, pogotovo kad je sjela na krevet i osjetila da odiše mirisom tuđeg znoja. Tu se sastajala s čovjekom koji je sve manje bio njen muž;  tu će sastati i danas i ko zna koliko još puta u narednim godinama. Mogla je sve da predvidi: iz malog zvučnika uzidanog u jedan od gornjih uglova sobe začuće se tiha muzika, on će, naviknut da odjednom zaboravi strogost okruženja, pružiti ruku, onu istu kojom je pucao, i stegnuti joj mišicu kao da se plaši da mu ne pobjegne, pa će je privući k sebi. „Dođe mi da te rastrgnem“, rekao joj je kad su se tu prvi put sreli nakon što je prošlo godinu dana od presude. Dotad su se viđali u prostoriji pod nadzorom stražara gdje su sjedili jedno naspram drugog, okruženi mnogobrojnim posjetiocima i ostalim zatvorenicima, gledajući se gotovo bez riječi. „Skini se“, rekao joj je tada. Poslušala ga je i počela da izvršava želju bez odlaganja. Kad je ostala samo u gaćicama rekao je: „Ostani tako“,  podigavši kažiprst i zagledao se u njeno puno, bijelo tijelo. „Da te se takve sjećam kad odeš“, objasnio je. Prije nego ju je pozvao k sebi, opomenuo je: „Nadam se da to niko ne dira osim mene.“

„Šta i da dira“, uzvrati ravnodušno na njegovu rečenicu tek sada, dok čeka kraj semafora blizu stanice. Osjeća vrućinu, jer se sunce već podiglo u visine. Sluša razglas na peronima – ženski glas najavljuje autobuse koji pristižu – i gleda s pažnjom sve te užurbane putnike koje nikada više neće vidjeti. Osjeti da bi mogla da zaplače. Iz torbe izvuče kutiju s cigaretama, vadi jednu, traži upaljač nekoliko trenutaka i nervozno se okreće prema trafici koja je preko puta ulice. Pogleda na sat i vrati cigaretu u kutiju. Počela je da puši još dok je trajalo suđenje. Toliko je pušila da je znala ispuniti cijelu kuću dimom i zaspati kraj pepeljare prepune opušaka. Voljela je tu slobodu, tu mogućnost da uradi šta joj padne na pamet: da pojede pola tegle meda, a ostatak da prospe po stomaku i samozadovoljava se do jutra ležeći na jastucima, da hoda gola po sobama, da prespava cijelu nedjelju i pola ponedjeljka. „Pušiš li ti?“, pitao je jednom, osjetivši miris duhana u njenoj kosi. Odmahnula je glavom: „Puši vozač autobusa, sjedila sam blizu, možda se zato osjeti…“ „Samo kurve puše“, rekao je s gađenjem. Šta bi tek pomislio da mu je priznala kako već sedam mjeseci radi kao medicinska sestra. Da je tek sada – kad je postala sasvim svjesna da se on neće pojaviti na vratima u dva popodne, ni u sedam navečer, ni nikad u narednih nekoliko godina – postala ono što je mrzio.

Čuje šištanje kočnica. Veliki autobus zlatne boje približava se semaforu. Zastane samo nakratko; ona uskoči na zadnja vrata. Prepun je pospanih putnika. Naprijed su slobodna dva-tri mjesta. Prođe između sjedišta, preskačući noge zaspalih, i odabere mjesto kraj jedne vrlo mlade djevojke koja joj se nasmije i skloni svoju jaknu s jednog sjedišta. To je najteži dio puta. Ne zbog trajanja već zato što su saputnici uvijek radoznali. Jednoj gospođi je slagala da ide u posjetu sestri – morala je da izmisli njeno ime kao i imena njene djece – drugoj je ispričala da putuje poslovno, trećoj je htjela da kaže svu istinu, ali je u trenutku promijenila odluku i rekla da ide u posjetu bratu koji je u zatvoru iz političkih razloga. Nikada nije mogla da izgovori da joj je muž ubio čovjeka i da je osuđen na dugogodišnju robiju.

„Zašto, zašto…?“, preklinjala ga je plačnim glasom onog jutra kad je shvatila šta je učinio. „U kojeg si pucao?“ Otpio je posljednje gutljaje zaslađene vode iz njene ruke. „U mlađeg“, rekao je. „Zašto, zašto…?“ Pogledao je očima punim bijesa: „Šta je sad…? Nije ti ga majka rodila…“ Jedva je imala volje da mu objasni: „Samo me zanima šta se dogodilo da si morao da pucaš u njega.“ Bekim Sezeiri se zagledao u praznu čašu koju je ona držala s obje ruke. Nekoliko sati prije, vraćajući se s posla, svratio je do prodavnice braće Zolj da kupi kremu za cipele. Radio je kao portir u školi i jednom je čuo kako direktor kori nekog nastavnika da su mu cipele nedopustivo prljave pa je otada nastojao da se njemu nešto slično nikada ne desi. Veselo društvo dočekalo ga je ispred prodavnice. Bio je kraj sedmice i lokalni muškarci su se tu okupljali poslije posla, uvijek kao uzgred, da bi uz flaše piva ostali do kasno navečer. U poređenju s prodavnicom braće Zolj, kafana kraj stanice bila je najnevinije mjesto na kom se skoro sa pobožnom skrušenošću ispijala samo jutarnja kafa. Muškarci su glasno raspravljali o predstojećem prvenstvu u fudbalu, sjedeći na praznim gajbama, a onaj u kog će pucati sjedio je na niskoj drvenoj stolici, nasmijan i veseo, razgovarajući o fudbalu s isto onoliko srca koliko ga je imao za priče o ženama. „Nisam mislio da pucam“, pravdao joj se, „sjedio sam tri sata i tri sata se pričalo ženama, o tome šta vole, gdje vole, kako i s kim… Ja sam mislio da tako pričaju klinci, ne odrasli ljudi, da se tako ne priča o ženama čije muževe poznajemo… Tako su sigurno pričali o tebi i o meni kad nisam bio tu.“

Osjeća se znoj pomiješan s mirisom parfema i oštrim dezodoransima. Svuda je isti taj miris dugih putovanja, pomisli. On je ponovo podsjeti na ljubavnu sobu u kojoj je trebalo opet da se sastane s mužem. Sklopi oči sjetivši se posljednjeg susreta: skinula je košulju – crveni čipkasti grudnjak izazvao mu je osmijeh – počela je potom da otkopčava hlače, a on je zarežao i pao na koljena. Nije mu dozvolila da je dodirne prije nego je ostala posve gola. Približila mu se i dopustila mu da je onjuši. „Još sam ti žena“, rekla je tiho. „Reci mi zašto se nisi okrenuo?“ Imao je dugu bradu i njen dodir po bedrima golicao ju je toliko da nije mogla da izdrži. Odgurnula ga je. Naljutio se. U očima mu je vidjela bijes koji ranije nije poznavao. Onda je legla na krevet i bestidno raširila koljena, pokazujući mu mjesto za kojim je čeznuo. Rekao joj je poluprijetećim tonom: „Nikad prije nisi bila ovakva…“

„Nikad prije nisi bio u zatvoru“, odgovori ponovo naglas i, shvativši da ju je djevojka jasno čula, okrenu glavu prema staklu i pogleda napolje. Pust pejzaž promiče ispred njenih očiju. Iz zvučnika se začuje nostalgična muzika. Opet osjeti potrebu da zaplače i još se više skupi na sjedištu. „Ubio sam ga jer je govnar“, govorio je dok ga je pratila. „Pobiću ih sve ako treba. Nazvao me jalovcem… Da vidimo sad ko je jalovac.“ Gledao ju je, a kao da je nije vidio. „Ti se ne brini. Dođi sutra do grada, ali budi oprezna. Neće dolaziti ovdje, misle da sam pobjegao u planine.“ Pričao je poluglasno. „Ne otvaraj nikome, zaključavaj se… Znaš kako gledaju na žene koje ostanu bez muževa…“ Otvorila mu je vrata zato što nije bio sposoban da obavlja dvije radnje istovremeno. Brzo je istrčao, ne zagrlivši je prethodno. Čekala je da se okrene, željela je da zastane i mahne joj, kao u knjizi, kao na filmu, kao da je voli oduvijek i dovijeka, za sve što je učinio i za sve što nije, ali on je samo nestao iza prvog ugla. Te noći, najduže u njenom životu, ostala je kraj prozora čekajući da joj svakog trenutka neko javi kako su ga braća Zolj stigla i isjekla na komade.

Čini joj se da nije prošlo ni petnaestak minuta kad joj nečija ruka dodirnu rame. Okrene se. „Stigli smo“, čuje oprezno tih glas. „Prespavali ste sve pauze “, kaže joj djevojka pokazujući na svoj sat. „Navika“, uzvrati protegnuvši se. Iz ranca izvlači tanki pamučni džemper kojim se samo ogrne prije izlaska, a kaput prebaci preko ruke pa se zaputi pješice prema zgradi zatvora. Isti broj koraka trotoarom, sve jače uzbuđenje i sve podmukliji stid od pomisli na ledene šipke kreveta koji će cviljeti pod njima. Podilazi je jeza od sjećanja na miris zatvorskog čaršafa. Od sjećanja na zidove koji se ljušte u toj sobi za snošaje. Za dvadesetak minuta je ispred kapije. Unutra se već formira dug red posjetilaca koji se upisuju na prijavnici i potom se kreću prema čekaonicama. Mladić kojem je predala svoju ličnu kartu prepoznaje je i iz nekog razloga se zacrveni. Njegovo „dobar dan“ nije sasvim službeno. Ima lijepe crne oči, mladalački vedre, ne može da to ne primijeti, ali odmah pomisli šta bi rekao njen muž da je nekim slučajem mogao da vidi taj trenutni flert. „Samo kurve to rade“, šta drugo. Tada shvati da mladić ispred sebe ima evidenciju njenih dolazaka i zato pouzdano zna da njene posjete svaki put uključuju i ljubavnu sobu. Iako ne mora, izgovara ime Bekima Sezeirija, mladić ga upisuje, osmjehujući se. To joj se učini suviše ličnim i odjednom pomisli da je taj dečko bezobrazan. Zaputi se prema golemim vratima uz koja stoje naoružani stražari i već osjeća da joj krv juri u lice kad se i oni ljubazno naklone vidjevši je da im prilazi. U početku je najviše mučilo to što su svi oni znali zašto je došla, ali i zato što joj je nakon nekoliko mjeseci konačno postalo jasno da je tu više zbog sebe nego zbog muža.

groblje_foto_almir_kljuno

Foto: Almir Kljuno

„Jesi li ih ikad srela“, pitao je jednom o braći Zolj. „Ne. Zašto?“ Zabacio je glavu i pogledao u plafon. „Sanjao sam da ti upadaju u kuću i siluju te…“ Čekala je nastavak sna, ali on je ispitivački promatrao: „I sutradan si kao bila trudna…“ Shvatila je da ga je boljelo to što su sva ljekarska ispitivanja kroz koja su oboje prošli pokazala da je problem u njemu. Samo što nije zaplakao: „Sad možeš da tražiš drugog muškarca… Od mene nemaš koristi.“ Nije voljela taj samosažaljivi ton kojim je nastojao da je dirne. Nije išao uz nekog ko je ubio čovjeka vjerujući da je tako oko sebe izgradio oreol neprobojan za sažaljenja. „Ako ih sretneš, zaobiđi ih“, savjetovao joj je. „Nikad se ne zna…“ Onda je gledajući u plafon vidio lice mladog Zolja i čuo njegove riječi: „Zato što ovdje još ima prilično posla za neženje.“ Rekao je to kroz smijeh kad ga je neko upitao zašto se ne ženi. Mladić je pio koliko i drugi, ali oči su mu bile čiste, pune svjetlosti koja je ulivala povjerenje. Neko je pitao kakvog to posla ima, on se ponovo nasmijao i prešao pogledom preko svih lica da bi ga zaustavio na onom koje nije imalo razumijevanja za njegove šale. „Posla koji mogu da obave samo muškarci“, rekao je bljesnuvši širokim osmijehom, nesvjestan da je tom rečenicom skratio putanju hica koji će mu raznijeti srce.

„Nikad se ne zna“, ponovila je šapatom riječi svog muža. Upute je da prođe kroz detektor. Policajka na drugoj strani, strogo službena, upita je šta nosi u rancu. Otvori ga i pokaže svoju odjeću, tri litra voćnog soka, nekoliko paklica cigareta, vunene čarape, nove muške pidžame, tanki džemper, kesu kafe. Policajka na jednu stranu odvoji sokove i kafu: „Ovo neće moći.“ „Prošli put je moglo“. Policajka ukoči pogled i stegne vilice: „Prošli put je neko drugi bio na mom mjestu“, izgovorivši te riječi kao da ih je prethodno urezala u kamen. Nema druge – vraća izdvojene stvari u ranac i odlaže ih u ormarić koji potom zaključa. Najavi se službeniku koji sjedi za obližnjim stolom pretrpanim papirima. On okrene već potrošenu svesku svijenih ćoškova i pruži joj olovku da se potpiše. „I ovdje, za sobu“, napominje, pokazujući debelim kažiprstom jednu zamašćenu rubriku. Potpiše i krene dalje. Mora da prođe kroz odjel već ispunjen posjetiocima, kroz špalir njihovih radoznalih pogleda, i uđe u malu prostoriju gdje obično čeka još jedna žena. Tu je upoznala nekoliko u posljednjih godinu dana, pričala s njima u dvorištu ispred prijavnice ili u čekaonici dok je čekala prozivku, shvativši iz tih razgovora da su sve, u razmaku od po dva sata, bile u istoj sobi u kojoj se, uprkos tome što se po izlasku jednog para mijenjala posteljina, osjećao miris sperme. Iako su bile naročito sređene, mirišljave, svježe oprane kose, iako su sve – bila je sigurna u to – ispod uobičajene odjeće imale fina čipkasta iznenađenja, drečave boje strasti i svilene trenutke nježnosti kojim su dodatno rasplamsavale želju svojim zatočenim ljubavima, ipak su im oči bile preumorne od dugog puta, od nespavanja, napetosti i poniženja koje su morale da otrpe svaki put kad bi prešle kapiju zatvora. Nakon što bi posjete završile, djelovale su ispražnjeno. Duga izolacija pretvarala je njihove muškarce u bezobzirna gruba stvorenja skarednog rječnika čije su ideje, rađane u mraku osame, mogle da rasplaču i najpribraniju ženu. Posljednji put i sama se začudila kad joj je muž, otkopčavajući zatvorsku uniformu, bez ikakvog uvoda predložio neki pasjaluk koji je uključivao trik s pljuvačkom. Pristala je iz inata. Trajalo je kratko, on je djelovao iznenađeno, ali zadovoljno. Nije rekao ništa, osim što je pogledao iskosa, kao da je analizira, i to joj se nije svidjelo. Znala je da nije očekivao njen pristanak, barem ne tako lagan. Kad je vrijeme isteklo, otpratio je iz sobe i rekao: „Dosadiće ti sve ovo. Mlada si ti…“ Gledala ga je nekoliko trenutaka bez riječi, zamislivši tu mogućnost, a onda je vidjela sebe kako i nakon nekoliko godina dolazi istim autobusom i prolazi sve procedure da bi ljubavnu sobu podijelila s njim. Tada se odjednom osjetila nadmoćnom kao da je prvi put shvatila okolnosti u kojima se nalazila. „Neće“, rekla je hladno. „Ja sam kurva, ljubavi.“ Gledao je za njom otvorenih usta. Dok je odmicala niz hodnik, osjetio je istu onu samoću kao onog trenutka kad je čekao na mladog Zolja skriven u grmlju. U ruci je tada stezao lagani pištolj, kalibra 7,65 milimetara. Nije imao razrađen plan, jednostavno je čekao jer mu se to činilo najlogičnijim. Nije znao kako da reaguje ni kad je čuo rečenicu koju mu je Zolj uputio dok su sjedili ispred prodavnice. Trebalo mu je nekoliko minuta da je odmjeri sa svih strana prije nego je ustao i rekao: „Ja ću obaviti svoj posao kako treba“, ali Zolj nije skrenuo pogled s njegovog lica, i dalje je bio nasmijan i vedar, nesvjestan da je njegova šala već djelovala kao uvreda.

Preskočivši cestu, Bekim Sezeiri je zašao u grmlje, gdje je provjerio šaržer, otkočio pištolj i nastojao da smiri otkucaje srca. Ulične svjetiljke obasjavale su širok prostor i niko nije mogao proći neprimijećen. Nije znao koliko je bilo sati, koliko dugo je čekao, ali kad je začuo nečiji kašalj u mraku, ustao je i napregnuo se da prepozna priliku prije nego uđe u krug svjetlosti. To nije bio Zolj. Ispratio je tako još trojicu ljudi, pa grupu od pet raspjevanih mladića, i tek nakon njih prepoznao je čovjeka kojeg je čekao. Koračao je lijeno, pognute glave. Kod prve svjetiljke je zastao i pomokrio se podrigujući. Vidjelo se kako mokraća isparava iz trave i nakon što je Zolj nastavio da korača pokušavajući da se zakopča. Kraj druge svjetiljke je ponovo zastao i duboko udahnuo svjež zrak. Onda je ponovo krenuo. Imao je tek nekoliko koraka po svjetlosti do granice od koje je počinjao mrak. Bekim Sezeiri je tada viknuo iz žbunja, kao da plaši divljač. Zolj se okrenuo licem prema tom glasu, natkrio dlanom oči zagledavši se u mrak, ali ništa nije mogao da vidi. Čak se osmjehnuo, još uvijek spreman da čuje neku šalu koja će mu izmamiti grohot.

„Pucao sam ne nišaneći“, ponavljao je Bekim Sezeiri presvlačeći se. „Pao je prvo na koljena, tada sam vidio da se rukom pridržava za srce… Pao je naprijed, na glavu, licem je tresnuo o zemlju kao da je pao s neba, tako se čulo…“ Nije vidio da ona plače dok mu je navlačila čiste čarape, da joj suze padaju na njegove noge. „Nije ni jeknuo…“, dovršio je, ali ona je ostala na koljenima, ponavljajući šapatom: „Kao da pada s neba…“, zamišljajući lijepo lice mladog Zolja koji je umro samo zato što je u jednom nesmotrenom trenutku, izgovarajući nekoliko neopreznih riječi, možda pomislio na nju.

„Kao da pada s neba“, kaže dovršivši naglas rečenicu iz sjećanja kad je ušla u čekaonicu. Nikog unutra. Čeka nekoliko minuta, onda se druga vrata naglo otvore. Policajac koji ih je otvorio klimne joj glavom kao znak da može da prođe. Ona na trenutak oklijeva, smetena vlastitim mislima i poljuljana umorom. „Gospođo, idete li?“, upozori je tanak glas. „Idem“, kaže i zakorači u hodnik, osjetivši tako dobro poznat miris sapuna pomiješanog s vonjem vrućeg znoja koji je bio iz zidova. Pogleda prema satu na desnom zidu, napravi još nekoliko koraka hodnikom i zastane. „Bože, oprosti mi“, prošapće i okrene se nazad. Policajac raširi ruke i odmahne glavom tražeći objašnjenje za taj iznenadni preokret, ali ona ne odgovara. Osjeti da joj srce poigrava ubrzano i zna da će, ako preživi izlazak iz te prostorije, živjeti vječno. „Gospođo, šta se događa?“. „Ništa…“, onda se sjeti posljednjeg susreta, muževog zapanjenog lica i očiju u kojim je prvi put vidjela strahotu svoje kazne, „Kako ništa, on je već u sobi i čeka vas“, a onda se suoči sa očima policajca: bile su sitne i kukavičke. „Jeste li dobro“, pita je. Tihim glasom, kao da šapće ljubavniku, kaže: „Recite mom mužu…“ Onda osjeti da nema srca za riječi koje su joj pale na pamet pa nijemo odmahne glavom. Popravi kosu na potiljku, ponovo se zagleda u sitne oči koje se šire od iznenađenja, i živim korakom, odlučna da se ne osvrne, krene ka izlazu.


Damir Šabotić

Rođen je 1978. godine u Beogradu. Filozofski fakultet završio je u Sarajevu. Postdiplomski studij Književnost u postmoderni završio na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Živi u Sarajevu.