(pjesme u prozi)

 

Velike mijene

Jeste li čuli kako velike stvari sam spremio za ovu jesen?

Planirao sam već do septembra doktorirati rasap, da više ne budem samo asistent nemira. Tako bih sa tek napunjenih dvadeset i osam godina postao najmlađi docent od cent u istoriji lirske hirurgije i larpurlartističke anesteziologije. Amin!

Volio bih prije zime završiti sa terapijom ultraljubičastog zračenja svojih mračnih testisa. A ne bi bilo loše da dotad zaganjamo onog osjedjelog jazavca slučaja dok je još u šumi i da izvadim oba brvna iz očiju bližnjih svojih. Valja prije snijega još naći nekog povjerljivog na odsjeku za kataklizmu da mi pričuva nateklu gušteraču predskazanja, izračunati svileni kut pod kojim pada zraka jednog dana koji ima nizak pritisak, tri četvrtine sata nakon spokoja, u bijelom dvorištu.

Ja moram izučiti sve trikove šaptača činčilama i naći farsu sa svijećom u ruci. Ja bih trebao stići na aukciju da otkupim sebe prije nego me iznajme stonogama. Valja, ustvari, na vrijeme izvaditi svoju repu odakle ne treba vaditi, da se postane tekstualni terapeut. I onda ospori svaki progres riječima narandžaste fiziologije.

Jer došlo je vrijeme da se iskorači sebe, da se ostavi sebe i da se nasmije sebi.

Samo to mora biti brže od dana. Nije lako pobjeći od onog metka ispaljenog sedam mjeseci prije mog rođenja negdje u blizini ekvatora, da me pogodi ravno u čelo pet hiljada kilometara kasnije baš na sjeverne babine huke. Zato već ovog trena obijam tomahavkom prvi auto i sjedam da na vrijeme stignem nakraj te jeseni prije nego zapadne ekvinocij.

U vožnji ja se tresem iščekujući skok iz samog sebe kroz šoferšajbnu dosade i gledam duboko u sebe: ja vidim sve drugo osim stanja na cesti.

Ja ću morati stiskati gas do nevidjela i biti u isto vrijeme odsutan kao da sam suvozač. Mene će svog polijevati smijeh, jer ja se pored svake bandere pjevajući suzdržavam da ne skrenem tvrdo i obložim svoju jetru željezom. Šta bi onda za mene bile one čaše hlorovodične kiseline ispijene natašte jednog jutra?

Iako znam kad treba elegantno izbaciti žmigavac i lijepo skrenuti ulijevo, hoćete li se iznenaditi ako nekad nezemaljski priseban tek naglo pođem udesno i survam se devet i po minuta u ponor. – Jer meni treba da ne dočekam onu koja mi je suđena prije sedam svjetlosnih godina i koja me čeka tek jedno godišnje doba odavde. Ja se bojim da ću kad me presretne njeno susretljivo lice, na njeno Konačno,tek smeteno podići palac, namignuti i proći dalje u naredno desetljeće, rekav samo jedno Zbogom!

Ja se zato moram prestići do večeras i stići na vrijeme dok sam još nepriseban, jer brat je negdje čio ma koje mjere bio i ona će ga noćas više puta primiti pod prečku. – Već ujutro ja se ničega neću sjećati i ništa neću osjećati.

Javite se, molim vas, za tri Venerine mijene da vidite dokle sam skočio.

Bijela noć

Počelo je tako što sam opet došao s kraja grada. Sišavši iz jednog pasaža u podrum pun ljudi, sa stepenica govorim konobaru da za početak donese pet litara zlatnog ruma, tablu srebrenih tekila sa tri kile morske soli, limunove za triježnjenje i nekoliko listova mente.

– Budi sretan ako tada budemo kvit! Stavi i dvije britve štimunga radi.

Onima što vrebaju na mene u ćošku poruči odmah da neće imati šanse večeras. Ne znam o njima mnogo, ali oni znaju ko sam ja. Ovako neovdašnji i odsutan mogu biti krvav problem za svaki lokal. Nisam puno klaustrofobičan, čak sam velikodušan, ali da sam večeras na vašem mjestu, ne bih tako lako disao. Večeras se, reci, predsjednik euforije vratio u grad.

A ovo nije njihova noć. Ja sam sebi zakazao rupturu aorte za četvrtak.

Djevojkama je možda dovoljno po jedno piće, jer one još uvijek imaju mene večeras. Neka me probaju ispiti nadušak prije nego sav iscurim. Djeca koju rode imaće svoj rok trajanja.

Neće proći ni dva sata kad se prekjučerašnje zgrade iz predgrađa ljesnuše u naredanim čašama na stolu i to je bilo vrijeme da utrčim u još jednu kristalnu noć.

– Dodajte, molim vas, onome s početka još dvije flaše čistog acetilena!

Konobar ih nije stigao ni spustiti na sto, ja mu ih uzimam sa tacne i razbijam o pod dok gazim dvije cigarete koje su mi upravo ponudili. Bilo je to srećom prije nego sam ostrugao svoje jagodice do kostiju i oglodao kičmeni stub.

Jedan od njih će odmah prepoznati da sam ja taj čovjek sa staklastom dikcijom. Oduševljen tim fijaskom smjesta izvadi nož iz džepa i ubode susjednog grmalja ravno u vratnu arteriju.

– Ja sam svoje uradio! Ja sam svoje uradio! – ponavljaće zaslijepljen jer je zamijenio samog sebe sa tapetarom.

Dok njemu prilaze sa svih strana da ga smire, u mojim snovima puca četrnaest čaša odjednom i ja po treći put skačem zagušen sa svoga kreveta. Nema spavanja ove noći, valja i noćas stražariti na fotelji do zore.

Cijelu noć ostajem tužan kao da me iznose preko ruku iz podruma, a tučnjava tako lijepo pulsira u koncentričnim krugovima oko metastatskog čvora: njime sam se neki dan nadahnuo da postanem vlak. Oni iz ćoška uzalud su me pokušavali stići, neki ljudi tek pristizahu, bilo mi je sve to teško napustiti. Ne bih se iznenadio da su se cijeli kvartovi ovog grada u tom trenutku nečujno sasuli u prah.

Ujutro je dan miran i mio, kao da traje mjesecima, i ja izlazim poprilično normalan na glavnu ulicu, a zadnje čega se sjećam noćas je kako u ushićenju viljuškom lomim svoje kutnjake. Ja sada koračam tim ulicama, smiješim se i ostajem tu satima jer ću pozdraviti svakog prolaznika ponaosob, unoseći mu se u lice.

Corona mortis

Već s vrata pokazujem rukom samo da se spuste roletne i pozatvaraju prozori. Ona zahtijeva jedino da se prije toga i ona i ja skinemo goli. Oboje ćemo jedno drugom ispuniti želje u isto vrijeme radi sloge u kući. Tako je to kad sklopiš partnerstvo nemira.

Nakon retoričkog pregleda pluća ne pokazuju nikakav prah novih ushita u svojim alveolama. Pritisak je ostajao normalan čak i na pomen orgija bez kraja, a nalazi krvi ne bilježe preveliko prisustvo egzibicijskih hormona u posljednje vrijeme.

Jer je sve u granicama normale, recipijentica onda pristupi operaciji odanosti. Objašnjavam dugo kako da se namjesti na kooperacionom stolu da odmah nakon rasijecanja mogu udariti na njen sumnjivi peritoneum. Već na prvom satu anatomije nepovjerljivosti učili su nas da ta opna može skrivati mačka u vreći. Ona nema ništa protiv, potpisuje dozvolu i smiješi se. Vjeruje u povoljan ishod.

Kad se recipijentica presječe preko abdominalnog preloma vjernosti, udari se na tu potrbušnicu koja ne skriva nijednog novog mačka nego samo crijeva prošlosti koja nisam htio ni da gledam. Ni peritoneum tajnovitosti ni njen mirni omentum majus, taj policajac utrobe, ne pokazuju po sebi tragove razljevenih sepsi akutne pohote. Na njenom želučanom zidu stoje tragovi kandži samo mojih odlazaka. Sve je bilo glatko i čisto, mogao sam biti spokojan.

Ona me i dalje gleda ravno u oči i smije se zbog bijele maske preko usta koju jedino imam na sebi. S puno nježnosti, blago prstima plazim onda dalje svilom njenog peritoneuma sve do vesice urinarie pune mojih riječi i dalje do maternice na čijem zidu nema prikvrčenih ugrušaka ni drugih uljeza. Tu su samo neki ožiljci mojih sumnji koji blijede. Uzalud sam svuda po utrobi tražio strasna ognjišta nekog gnojnog zapaljenja za koja ne znam.

Sve ti vjerujem, onda kažem, i neću više ni da gledam, samo je polako počinjem zatvarati sloj po sloj, pokajnički sklapajući njen lijepi rebarni luk i milujući pubičnu kost iznutra. Neću više ništa da diram, intima tvoje aorte mene ne interesuje. Ona nakon svega leži zašivena i mirno gleda kako onda satima sterilišem i slažem svoje hirurške instrumente pravdajući se: glagolske makaze radne, igle apstraktnih imenica, priloške hvataljke načinske, prisvojne usisaljke i metaforičke pincete genitiva.

– Eto, operacija je opet uspjela, kaže, ništa nismo našli, iako smo tražili satima.

–  Ako budeš dobra, spustiću te sutra sa intenzivne njege gdje mene neće biti da gledaš malo kroz prozor.

– Nisi mi rekao je li tuđe posjete na ovom odjelu mogu primati samo u tvom prisustvu ili mogu i kad sam sama? – smiješi se.

– Vidiš, da smo se sreli samo dvije godine ranije, kao što nismo, sada te ne bih morao otvarati, jer bismo se rastali još prije dvije godine. Sve bi bilo bolje, a tvoja vjernost bi davno prestala napredovati.

Nisam više mogao da je gledam kako tako rasporena ustaje i hoda po sobi i govorim da moram ići. – Idi sada, ali budi spreman ako te zovnu noćas da me dođeš opet zašiti, možda mi se neka rana otvori u snu – kaže i poljubi me tako strasno kao da želi zanavijek isisati onu cističnu larvu koja se učahurila u poprečno-prugastoj muskulaturi moga jezika.

Prije nego pobjegnem preko vrata pokaže sa smijehom još samo na moje ruke, budem u njenoj krvi do lakata i svratim usput još da ih temeljito oribam. Potom ću sjediti vani, mnogo ljudi, graja: neko je neprestano govorio o otvaranjima, ja sam ćaskao sa šest djevojaka istovremeno. Sve su bile tako gipke i čitave, zagledao sam se u njihove oči sve do zdravih optičkih živaca.

Znao sam koliko su krvave ispod kože i želio sam samo da im pričam o njenoj coroni mortis: kako je divno pulsirala kad sam je prvi put vidio, tačno se sjećam da je bio tren kad sam poželio da ta njena arterija teče zauvijek blizu moga lijevog skalpela.

 Marksista na odjelu za reanimaciju

Danas je bilo zanimljivo, kaže brat, iako nismo našli nikome rak.

Došao nam je na kliniku direktor instituta za marksističke studije i skokove u budućnost. Jedan pristojan gospodin starog kova srednjih godina.

Sekretarica je bila bljeđa od njega i govorila da je odjednom počeo čudno pričati. On je tvrdio da se normalno osjeća i da dolazi sa kongresa nade. Sekretarica je mahala prstom iza njegovih leđa i sve nijekala. On je vikao da se nervni sistem ruši u Briselu iz srca zla, zato je on tamo išao da ruje.

Stari docent je uzimao anamnezu. Direktor je znao kako se zove. Docent je mirno postavljao pitanja. Pacijent je čak pogodio i gdje se nalazi. Jedva smo saurisali sekretaricu da ona ne odgovara umjesto svog direktora. Problemi su nastali kad je rekao godinu rođenja. Stari docent nas je samo pogledao i pitao ga još jednom za godište.

Bio je siguran da je rođen 1989. Docentovo lice je ostalo nepomično kao da je uvjeren da taj gospodin nema više od 15 godina. Sekretarica je sve nijekala prstom iza njegovih leđa. Docent je rekao da je izvedemo napolje i uputio pacijenta na CT.

 – Da, na CT, nemamo još uvijek taj CK-a, kaže brat.

Snimak je pokazivao vrlo progresivno krvarenje u mozgu sa pratećim edemom. Direktor nam je saopštio da i dalje vjeruje u mehanizme direktne apstrakcije i da nam se ne čini da je zbog takvog načina glasanja opijen. Krvni sud je bio perforirao. Buduća proljeća će pokazati da mijene i popune zakona o radu dovode do privrednog srasta. Bio je to moždani udar, trpio je visoki pritisak godinama a da nije ni znao.

Nijedan društveni sistem ne iščezava prije nego ne razvije svoje krajnje mogućnosti. Srčana crpka polako umire ako ne izbacuje pet litara krvi u minuti, a mozak neće odustati sve dok ne isisa srce i tek onda će se polako ugasiti. To se stručno zove circulus vitiosus ili pozitivna povratna sprega.

– Ne pričamo, gospodine, o dolasku carstva zemaljskog nego o progresu vaše bolesti.

Revolucije u Evropi kasne mnogo više nego što sam predvidio. Hirurg je već čekao spreman u sali i otvorio mu hitro lobanju, da što prije zalemi krvni sud. Otvaranje pacijenta se, priča nam hirurg dok radi, ispočetka čini kao tragedija, a već šesnaesti put se vraća kao farsa.

Bio je baš, kaže brat, permanentno dinamičan dan, dobro da nisam pao s nogu.

– O, Bože, kažem, meni bi trebalo da samo jednom da ga zraknem tako rascopanog na operacionom stolu, odmah bih otišao podići revoluciju na ramena i pobrati oblake.

Senilna pjesma

Vidim da si mi nešto poznat. Ti si možda onaj što je onda došao tamo, sada nisam siguran kako se zvaše. Bio je jednom pored tebe taj kad ste na televiziji govorili o onom između tri nepoznanice. Ne bih samo mogao reći kad je to bilo tačno.

– Nisam još upratio da li je formiran onaj Parlament zle kobi.

– Išao sam da glasam, ali bio ostavio stomak kod kuće.

– Jeste li dali na proteklim izborima svoj glas najmanjoj kataklizmi?

– Malo je falilo da na povratku razbijem nos kako sam pao na leđa.

To je sve nekad bilo tu. Možda je on sad sin uhljebija. Ja ne znam otkud je on, mada mi izgleda poznato. Postao je humaniji za pet kilograma i tako se malo izobličio u licu. Čuo sam da je operisao i humanu kilu u Pen-centru i sada trenira samo pravilno rasuđivanje.

– Ako najdublje glave ovog naroda u naredne četiri godine ne podupru našu zemlju, ona će isplivati tek Sinjeg dana.

– Sinoć sam htio i ja obući svoj pojas za spašavanje, ali se nisam mogao sjetiti da sam ga prodao u bijelo roblje. Plivanje je kažnjivo djelo.

– Strah me samo tih vodenih koalicija.

– Nama je uvijek manjkalo dubokih glava, zato ću sada naći svoj prsten za rješenje nautičkih problema u ovoj zemlji gdje niko nema transatlantik.

Nisam se nikad preforsirao i nemam još crni pojas u polemisanju, ali je gledanje kroz prozor protiv mojih moralnih principa. Samo sam ostao bez dva prednja zuba jer sam dvije noći zaredom režao od radosti osjetivši Proksimu kentauru. To je zato što sam oba svoja morža vodio ortodontu.

– Veliko je bilo breme treme na plećima naših zmajeva.

– Odmah sam znao da je to nešto oko seksa. Trebali ste na vrijeme reći.

Neko drvo zasađeno kao obećavajuća riječ namazali su otopinom ljubomorne soli i sada nema veze jer će se te gljive ionako brzo osušiti poslije kiše. Zakunite se da nemate ništa sa popravljanjem pitomih češljugara!

Jeste li vidjeli moj novi teleskop?

Mi smo tek članovi društva za dijagnostiku braka. Propisao sam dvije limunade u liječenju njihovih gonoreja opreza, jer dušmani su moji najvjerniji čitatelji. Zato sada otkrivam savršenu formulu za spas ove zemlje: treba uzeti samo dvije kile katrana i zamiješati sa mnogo nade.

– Jeste li slučajno vidjeli moj teleskop? Pazite samo da slučajno ne opali, nisam ga maloprije zakočio.

*Nemojte se brinuti, neće to ništa na dobro. Važno je samo izbjeći upalu etičkog ranoranioca tamo gdje ne treba. Dva puta je zanimljivije sanjati nego živjeti. Ako imate jedno ushićenje i dva uspjeha, to su već cijele četiri opasnosti. Vidio sam psa od smeđeg šećera na kiši koji svaki sat gleda voz što brzinom od 66,7 metara na dan hita predgrađem osvita.

Ako znate brzinu voza, izračunajte kako se pas zove!

Banuli su pravo sa stanice posve očekivano samo trinaest minuta iza pet do dvanaest. Ja sam baš pravio papirnog zmaja da prekosutra utrčim na poprište bolje sutrašnjice. Odmah im rekoh da sam već za sutra ujutro zakazao pomjeranje dnevnih zidova očima i tako odgovorio na sve sunčane izazove epohe. Kad je mjesec u nepovoljnom položaju kao jučer, ustanem na lijevu nogu i poželim uraditi nešto za opšte dobro.

Znate li koliko troši teleskop?

Ujutro ću, kažem, biti rodnosenzitivan po cijelom tijelu i uputiti se na miting promjene a onda se umiti. – Probudio sam se tek trinaest sati kasnije. Nema veze, kažu oni, novi plenum će ionako biti sutra naveče i zato bi bilo dobro da smo već sada krenuli. Trebao bih i ja leći večeras na vrijeme da se onda prekosutra probudim kao blagotvor. Razgovarali smo cijelih petnaest minuta prije toga.

Bilo je sjajno, odlično da se završilo. Navratite i vi da i vas lijepo pogostim.

 Korakom bližnjeg svoga

Nosim tvoja mlada pluća uza se već tri hiljade sunčanih stopa, iako smo nekad bili istih godina.

Očekivali smo danima da se vrati, ustajali zorom da ga dočekamo. Gledali smo kroz prozor sve do snijega i dalje. Nisam ništa mogao vidjeti prije nego su stigli tramvaji koji nikad nisu krenuli.

– Možda se pojavi već s prvim snom, govorili su. A možda će nas samo jedno jutro uhvatiti obamrle u posteljama. Kako niste vidjeli na koju je stranu odlutao?

Ipak ukazao si se tek kad sam prekrojio dva zvjezdana sata.

Tek tada ću saznati – bile su to tek priče da su te vidjeli dva stoljeća poslije, negdje između tišine i stearinskog otočja: lagali su da si zapustio bradu do prsa i da imaš šest žena i dvoje djece. Nisam bio siguran da mogu čekati dok ne postanem vrh nekog stalaktita. Jedino će moj praunuk na kraju ostati da ti pokaže kartu u jednom smjeru s kojom sam otišao.

*- Ti nisi bio tu kad sam ujutro na jednom groblju isjekao svoje dječačke kose, i kada oni ljudi rekoše: Gle, oni su nekad su bili lijepi mališani u žmirci, a sada onog dražeg nikako da nađemo. Niko nije vidio kamo je odlutao. Bio je zbilja vješt i brz skrivač. Počeo sam hodati hitrije od njega gegajući se, smijali su se i rekli da ga tako ne mogu prestići.

Zadnji put sam otvorio vrata jedne bijele noći i vidio te u svojoj sobi među ljudima koji su stajali i svi do posljednjeg šutjeli. Ništa još nije bilo razotkriveno.

Prvi put se vratio kad sam bio na vjenčanju blagosti i besmisla, on je prolazio iza mladenkinih leđa i sjekao svoje prste vitkim noževima. Kad su me odveli da vidim nježnost koja je ugušila svoje dijete, on je asistirao mekanom traumatologu i rasporio svoju podlakticu sve do čađave kosti. Na uzvratnoj utakmici u trećem pretkolu seobe duša vidio sam ga u publici kako otkida dio po dio svoga tijela i baca na teren.

Počeće novi rat i ja sam se sjetio da mi je on kazao šta će desiti još prije deceniju. Osvanuh u sobi punoj mrtvih, on mi je jedini bio poznat. Prišao je i darovao mi svoju skorenu jetru. Bila je jedanaest godina starija od njega a on je umakao dalje korakom djeteta i smiješio se. Mislim da sam tek tada vidio koliko sam ja ustvari ostario.

Morao sam istrčati napolje da prvi put stignem svoje odbjegle jecaje.

 Pusti snovi

Bilo je to malo prije nego je nesreća navukla svilene čarape na svoje duge noge.

Kad su mu javili da je krvoliptanje počelo i da više nema povratka, potrčao je i skinuo se go da stane pred ogledalo. Dodah mu bajonet i rekoh da me svi čuju:

– Oh mein Gott, nećeš se valjda sad zasjeći iza vrata i ići tako sve do učkura. Tako!

Dotad su se pred mojim očima caklile one divne tumorne plaže koje je oplakivalo jarko ljubičasto more. Iz tih sanja o tri neobična celularna carstva na obalama iščekivanja mogli su me prenuti samo oni što optužuju za samilost.

Neće moći ove noći! Gledao me izbezumljeno i odnekud mi je bilo poznato njegovo izobličeno lice.

 – Neka se ne rasijeca tako mlad! Bolje da se sjeti gdje su prvo počela ta krvarenja i sve će biti spašeno. Inače će neko umrijeti – viknuo je neki otorinolaringolog smisla iz publike.

Poslušaj ga, samo ako stvarno želiš iščašiti ligamente šoka do pucanja.

Ako se ne želiš sjetiti ničega, onda ostani budan.

On se istog trena izvrnu na pod, njegova glava se počne prevrtati. Rekli su za minut da pada u komu, da ga gubimo. Nisam dao nikome da priđe. Rekoše da se udaljava, da je već onkraj ovog dana. Trebalo nam još tako malo. Kad sam utvrdio da je bilo dovoljno, spuštam se na koljena pored njega i zamahujem rukom do neba bubajući šakom u njegova prozračna prsa, sve dok on ne vrati oči nazad u dan.

Bilo je to čim su umorili one mlade delfine na kamenoj obali.

Nije se ničega sjetio čak ni u snu. Na ogledalu to više nije bilo moje lice. Ja sebe više ne prepoznajem. On se probudio kao neko drugi i njegovi oteknuti kapci su poklapali tuđe lice. Držeći i dalje silnu nožinu na trapezijusu svirepo je bljeskao u ogledalu i kad smo već pomislili da će me zasjeći ukoso i rasporiti mi sve do uda, on okrenu cijeli mač oko ruke i veličanstveno isječe pred našim očima sav želatin nedavnih dana.

Onda je okrenuo moj teleskop prema prozoru i ispalio sedamnaest svijetlećih plotuna, jedan za drugim, u noćni baršun nadolazaćeg.

Tako je to kad se samo izađe iz sebe i otkorača.

Govorili su da je izliječen, da će se sada polunagoj nesreći samo smijati u lice svojim debelim kapcima. Nisam vjerovao da sam ostao bez sebe i predložih na konzilijumu sudbine da ga slijedimo u stopu. Čim zaspi, tumačim, zabošću si dugu iglu u stomak i uzeti trun svoje jetre, da opet nađemo u genima onu naklonost prema lirskoj hirurgiji i tihom nokturnu na mrtvim žicama djevojačkog glasanja.

Vidjećemo samo da li će za to biti potrebe.

Donator živi i nakon smrti

Dugo i naporno je voziti u beskrajnoj koloni, pa sam u sekundi odlučio da bez ikakve najave svintam u susjednu traku, čisto da sludim onog spokojnog vozača do sebe, čim smo ubrzali. Poželim ponekad prirediti mali željezni miš-maš: toliko želim stići na cilj.

Nakon što me susjed izbjegao i udario u banderu, ja sam pravo iz te desne trake vratio u krajnju lijevu. Niko nije očekivao tako lucidan potez, priznajem da sam i samog sebe iznenadio. Čula se lomljava kao da iza mene trče maraton.

Dalje neću da pričam šta je bilo. Valjda su negodovali zijevajući kao pootvarana vrata. – Oprostite, ne vidim dobro sad, nešto mi ne radi retrovizor.

Ipak nisam mnogo zakasnio u bolnicu: pacijent je ležao na krevetu i nešto je sporo govorio, ja sam preko njega u ogledalu samo pratio svoje lice. Bilo je neokrznuto i smješkao sam se. Jedino sam osjećao kako mi se organi iznutra polako odvaljivaju. Pričekao sam onda da se ogledalo četiri puta odmijeni u maestrali ugledah tog pacijenta za dva proljeća kako i dalje leži na istom ovom krevetu i ne liči više na sebe. To je, nažalost, svakodnevna praksa kad si dijagnostik mraka i onto-onkolog specijalizant.

Nakon toga jedino smisleno bilo je skočiti uvis s nazuvenim sunčanim klizaljkama i plazati po stratosferi dok se ne padne s nogu. Tačno, imao sam volje samo za to, ali tek tri sedmice kasnije, kad sam preležao puževu groznicu i u znoju lica svoga savladao nemoć. Sutradan više nisam želio klizati i nisam se više ničega bojao.

Ostalo mi je onda da pomiren izađem van iz sobe i stignem na hodniku mladića kojeg vuku na krevetu s točkovima. Upravo je došao na kliniku i već su ga prekrili čaršafom. Nisam mu vidio lice, nije bogzna šta ostalo za skinuti sa volana, ali kažu da će njegova tvrdoglava jetra nekome otrovati još nekoliko stotina povečerja. Bubrezi će još dugo destilirati tuđa otkrovenja, a srce će kucati u ritmu nekih ushita što stupaju kilometrima odavde. Njegove rožnjače će milovati ono što mu prije ni u snu nije bilo dopušteno vidjeti. Sigurno će pomoći nekom starcu da još neki put pogleda bedra i grudi svoje starice, da zaviri tamo gdje je bio poželio.

Mladić je sam sebe rasparčao i prije nego je došao ovdje: radilo se o tome da se život nastavlja i nakon smrti. Tako se na vrijeme misli na svoju budućnost.

Sve sam to znao, jer sam na kartonu vidio da je moje godište. Morao sam pohitati u prosekturu: tamo su uvijek pro za sek-sek-sečenja turu, da otvorim vrata tom dragom gostu što nam je jutros poranio sa onog svijeta.

 Konačno rasap

Kad sam vidio da je jutrima dobro spao pritisak, bilo je vrijeme da krenemo.

Onaj gmaz bio je spreman još od inja da iskoči iz moje glave deset metara u avgust i tako me dobrano prestigne. – To ću uraditi prije puta, govorio sam joj jučer, iako ne znam kad tačno krećemo. Možda nisam siguran kad ćemo poći, ali zato znam da će se planeta u svitanje nageti na jednu stranu. Tad ćemo sigurno već biti kući i oslanjam se na ono što dotad nećemo uraditi. – Jutros je moj lični reptil obasjao iz lobanje dvije sedmice unaprijed i ja sam krenuo prema njoj. Dočekala me na vratima sa koferima, bila je spremnija i luđa od mene.

Dok smo izlazili za nama je škripao taj potrošeni zglob habajući kotlinu do iskopina, okretao se oko samog sebe nezaustavljivo. Iz ovog grada je, ustvari, već odavno najteže izaći: hvatao mi se za noge sve dok nisam vidio more, padao je sve niže držeći me za članke: udarao sam ga palicom da mi spadne sa tena. Plaćali smo sve što su tražili samo da izađemo sa teritorija prošle godine i još gubili pare.

Darovan nam je prazan život. Već dvije godine se ništa nije dogodilo, a ni tad se ne sjećam šta je ono tačno bilo. Ni brat bratu više nema ništa reći, toliko se bijeli kost. Svi redenici purpura su već odavno ispucani. Samo kad se ne sjetim ničega, onda vidim da se svašta događalo. Ja sam rođen na samom rubu zvjezdanog ponora gdje se može stoljećima stajati, odakle se samo poleti na dole.

Ona je govorila da je to sve do mog metabolizma i htjela da zaviruje između mojih ključnih kosti. Neću dati nikom da mi prilazi i rasijeca me, kažem, svi organi mog raspoloženja su u obrnutom položaju nego vaši, kao da me gledate u ogledalu. To se stručno zove situs inversus duše.

Sve se u meni preokrenulo i opet leglo na svoja mjesta blizu hvarskih obala, jer su počele da mile masline usred bure. Protrčao sam pored galebova u letu i umalo im srce nije zbog toga stalo. Popijemo onda dva litra vina u hiljadu i petsto četrnaest riječi srevši se prvi put. Svuda u pjenušanju talasa obznaniće se da je tako lako biti triko. Odavdje se moglo krenuti na sve mane. Onim dokumentima raspada žonglirat ću kao papirnim kornjačama.

Moram tek sada ispočetka utvrditi šta mi se sviđa.

Ja sam od isječenih plahti odlučio napraviti vrtešku na vjetru i tako dokazati rasap. Posezaću odsad samo za rukama, više nema potrebe da ih ostavljam na tačno određeno mjesto. Meni je jedino cilj u životu da prestanem da predem u onoj kotlini, jer ja sam samo malo golubar.

Ako je iščekivanje kokain, ja nisam više čak ni narkoman.

Počela me ipak nakon desetak minuta mučiti blaga gorčina u grlu, tamna kao čudni pokrov koji se, spazih jutros, uhvatio preko bena na njenim leđima. Kašljao sam gnjile šljive iz svoje avlije.  – A da ipak zaviriš između mojih rebara, kažem, da se neki granulom deportacija nije slučajno zabio u meso mog srca, kao vreteno, tamo gdje je ono najrastresitije između dva očekivanja?

Jedna lasta tek na proljeće polijeće, a od rozog malja malo boli glava.

Smiješna ubistva

Nisam bio baš prisutan posljednjih dana. Sviđala mi se plovidba sve do avgusta sa jedrima satkanim od šesnaest svjetlosnih dana i još dva bijela jutarnja sata koja sam odnekud pamtio.

– Kad mi je prošle sedmice, kaže, čopor vrlo žednih kerova napao mačka debelog kao grudva snijega i rastrgao ga na moje oči, promptno sam završila u jednoj klinici za liječenje napada domoljublja. Nije mi bilo tako teško ni kad mi je brat postao gušter!

Bio sam odsutan zadnjih dana. Propisao sam bio sebi sate ležanja u kupki od bijele djeteline i nekoliko drugih sonata. Ništa od vanjskog svijeta nije dolazilo do mene.

– Vidjela sam ga, kaže, kako im onako bijel i tust prilazi opušteno, samo se želio upoznati. Ja sam Snowball, htio je reći, oni nisu slušali. Razmazivali su tamo po travi neku zgaženu krpu otprilike pola sata.

Nažalost nisam bio tu posljednji mjesec. Morao sam, zapravo, doći do sebe, dok još imam do koga, prije nego ne bude bilo nikoga.

– Moj mačak je, znate, bio vrlo odgojen. Bio je skoro vegetarijanac, kao i ja.

Bio sam, gospođice, neko vrijeme van ovog grada. Liječio sam se, ustvari, turama spavanja. Morao sam obići sve te susjedne uvale u nedalekom komešanju.

– Bio je bucmast, teško je mogao pobjeći preeed zlikoooovcima!

Nisam ni sada najprisutniji, ali sam zato poznavao nekad jednog šutljivog zeca kojeg je dječak nosao pod bradom, teturajući se svuda po stanu kao da nosi malog medvjeda. Lako se moglo desiti da zec ubrzo preraste dječaka, bili su skoro vršnjaci. Kad je došlo vrijeme da ga zakoljemo ispred zgrade, da bi se dječak nahranio njime, počeo je kričati kao da mu sječemo plišanu igračku pod vratom. To je bilo prvi put da čujem da tako vrisne, iako ne znam da je i dotada nešto govorio. Ne mislim naravno na dječaka, on je mirno spavao kad smo mu zeca otuđili.

Piskao je toliko, rekoše, zato što ga prije nismo udarili drškom noža među uši, mada ja mislim da je sve to bilo zato što je koljač imao tešku ruku. Dva jareta i jedno tele prije toga umirali su mu, vidio sam svojim očima, isto tako dugo, dugo.

– Moj Snowball htio se samo predstaviti! Ja sam ga lično bila naučila da bude druželjubiv.

– Gospođice, vrlo je hladno, znate li da će noćas miš i mačka zajedno spavati!

– Odmah ću donirati trećinu svoje plaće za jedan projekt koji pomaže da se pandama u Gansu podvežu želuci. Neka to bude za njegovu dušu!

– Na pravoj ste onda adresi. Ja sam, inače, specijalista logorologije i larpurlartističke anesteziologije i obožavam ljuštiti majčinu dušicu. Izvolite poći sa mnom!

Dok sam kasnije te večeri odlazio posve sam sa tog prijema, mislio sam kako se valja što prije opet uspavati onim praškom od delfinskih peraja, da prijatelji već noćas dođu sa hvataljkama i izvade ovaj tirkizni kamenac iz pete što me opet počeo moriti.

Povratak

                        Svi smo mi mrtvi samo se redom kopamo, što bi rekao naš nobelovac.

 

Kada sam zaspao i kada sam se probudio, pregrizao sam bio prije toga dva zida, kada sam zaspao i udario glavom o četvrti zid, bilo je dotad prohorljalo dvije hiljade krhotina kroz moju glavu, kada sam zaspao i konačno se probudio: uzeo sam si neko vrijeme da shvatim kako još nisam u grobu.

Možda te sada gore oživljavaju a ti i ne znaš. Možda se i nisam probudio.

Kad se soba smanji i kad ostanu dvije minute, poslije nego što se umre i kad se opet oživi, kad se probudi po još zraka malo poslije nego što se izdahnulo: možda ćeš vidjeti da si bezrazložno gubio korak sa samim sobom. Previše sam se bio razletio za ovim svijetom u posljednje vrijeme, nije ni čudo da sam izgubio cipele.

– Trebalo mi je, kaže, još samo pet sekundi u smrti da se pomaknem u životu.

A ne valja to, neka zna sigurno. Nemoj biti svoj smrtni neprijatelj, jer su svi hitri zakasnili jedino na vjeridbu nogu i ponora. Ko se trudi u životu, završi u logoru, ako ne ostane trudan. Oko i usta najljepše se napune zemljom. Nije lako sa sobom, a još teže je bez sebe. Tijelo propada iz dana u dan. Ko umire tako više puta u snu, možda mu se jednom i posreći.

– Nisam ja za ovog svijeta. Ja se još samo pripremam za onaj svijet.

To ćeš morati dirnuti dugim štapom, jer je još daleko. Nisam vidio onoga koji se jutros s onog svijeta razbijene glave vratio. Čuo sam da se već pokajao što je jučer umro i što je grizao zidove. Neupućen sam još uvijek u onaj svijet, krckam svježi praziluk jednom sedmično. Čekajte zato, i oni će pričekati.

– Možda ima dobrog života i u starosti, ko doživi, pričaće.

Ja ću se na kraju vratiti samom sebi, zapustiti bradu, uzeti štap i lijepo vladati svojom avlijom. Lijepo se pri kraju odmoriti i od samog sebe. Volio bih da budem stari čovjek čija sijeda brada opčinjava. Neće to biti loš život za onoga ko je tako davno počeo graditi sebi kuću na onom svijetu.

Ali ima opet da padne na kraju mrtva glava.

O, čovječe, grickaj šta god hoćeš, i spavaj koliko hoćeš, i lickaj koju god hoćeš, ali znaj da ti sigurno na onom svijetu niko neće razbiti glavu. Kad te stigne moje mlado proročanstvo i djetinja vijest,  znaćeš da je onaj mali trebao postati veliki maher kad naraste. Kad vidiš ljude kako izuveni odlaze, ti će vidjeti koliko sam naučio o smrti na kursu postolarstva. Oni su izgubili korak sa samim sobom.

To je sve za sad drugi par cipela. Sada se ipak ne živi loše za jednog mrtvaca.

---