ARS POETICA II
neprikosnoveni majstor misterija
bez magičarske opreme i tajnih knjiga
ne mogu odrediti ni na kom sam kontinentu
da li je danas poslije juče ili je samo juče prije danas
da li srce kuca zato što boli ili boli zato što kuca
šest drevnih atlasa otvorim
samo da odredim koja je prednja a koja stražnja strana gaća
a učim od najboljih
njihova magija je tako savršena da trenutno i bez kolebanja
mogu odrediti šta je naprijed a šta pozadi
koji je dan i da li je dan
šta misle šta osjećaju šta vide a šta im je skriveno
najvažnije od svega sve to umiju jasno i reći
bez okolišenja i upotrebe rekvizita
to je majestetičnost kojoj težim
sit svih dimnih zavjesa i ogledalskih uređaja
sit svog amaterskog majstorstva
SNIJEG
neobično krupne pahulje
lelujaju bez žurbe
nalik ceduljama
kojima neko dobro pozicioniran
na spratovima iznad
želi dojaviti nešto
od najveće važnosti
prije no što se istope na mom dlanu
na jednoj od njih čitam – kucnuo je čas
na drugoj – čas još nije kucnuo
i tako mrznem se neko vrijeme
ubijam pahulje
moje ruke su mašine za dekodiranje
očiglednosti
a onda zapalim cigaretu
odgovaram
dimnim signalima
a mjesec je naravno srebrni dolar na dnu bunara želja
svrab između prstiju peripatetični poriv
plima i oseka bolova slezene
ono sveto što u trenu sastavi spolja i unutra
oblikujući rasprskavajuće obećanje
neintegrisani hod dječaka
atavizam iz vremena ustremljenosti
bol zbog rastanka sa matematikom i jednom po jednom bojom
jednom po jednom zaigranošću
tišine posložene kao u aleksandrijskom herbarijumu
uvrijeđene
skup koncepcija o vremenu
i nijedan koncept vremena
panično skakutanje po ostacima sjećanja na riječi sad ovdje ovo
kao po oblucima u brzaku
bez težine dovoljne za potonuće
bez odjeće koja bi skrila smiješnost
bez smokvinog lista za nametnutu nevinost
dišem očima pišem kandžama sanjam stoljećima
BOGOJAVLJENJE
kad vrijeme je reklo svoje zaobilazno
uzmičuće asteriscima dekorirano možda
i u najtajanstvenijem dijelu tog možda
na maloj slabo osvijetljenoj sceni
teatra s bombastičnim imenom sloboda
prostor prestao skrivati namjeru
da ostane zauvijek skriven u nama
s onu stranu lijepog i ružnog
strah se obznanio u svečanom purpuru
sa praporcima od skeleta pogubljenih
izumrlih i mrtvorođenih riječi oko vrata
kao praroditelj svakog apriorija
kao paradni primjer proturječja
paralizirajuća paranoja
parapapapa jedan i jedan jesu dva
ti pušeš u rog jednoroga
preplaćenog u lokalnoj antikvarnici
i zamišljaš armije riječi kako nadolaze
u rečenicama pasusima tomovima stilovima
epohama marsiraju vagnera svaka obasjana
vlastitim graalom vlastitom protezom
vlastitim finalnim uzrokom vlastitim
invalidiziranim spasiteljem
s ovu stranu odsustva
svaka gramatološka čestica nosi auru
svetopisanja na samome vrhu
reskog piska bakelitnog roga
vidiš kako osvajaju predjele nenapisanog
neizgovorenog neskrivenog
predjele osvete i iskupljenja
predjele u kojima se priča priča od a do ž
i tada je sve rečeno
pušeš usne i obrazi su ti utrnuli
i čir na želucu želi u stih
želi pošteno ukazati na psihosomatsku cijenu
puhanja i zamišljanja vagner se čuje sve slabije
na maloj sceni se pale reflektori
ukrašeni lažnom bodljikavom žicom
dok kompulzivno posežeš za šoljicom kafe
biblioteka iz publike vrišti u agoniji
izbavi izbavi izbavi nas
samo nas jedan jezik može izbaviti
TRANSCENDENCIJA
(posvećeno mom bratu)
Nekad se tako napijem
da me ni onim topovima što bude mrtve
ne bi svezali za zemljin šar
iz čiste ljubavi prema najbližima
njih dvoje troje
što se uspavaju na mojoj dobroti
hrču bolan na mojim bijelim krilima
i još prigovaraju
zbog rašivenog dugmeta
na jastučnici
pozovem tako mog kuma špiru
i onog malog mene
kojem sam ja poočim
a stvarni otac i njemu i meni
onaj što je prvo bio nijem
a onda zaćutao
pustim ga da im svašta kaže
sve što dijete pijan i bandoglav smiju
a otac i radni nipošto ne mogu
sve one čarobne formule
što pretvaraju vodu u vino
i pune prazne džepove
iz čiste ljubavi prema najbližima
nekad se tako napijem
da sedam božjih meleka
moraju držati zemlju
za onih sedam ademovih vrba
kraj vrbasa
da je ne bih odvukao
daleko daleko čak do mjeseca
gdje zeko pije vodice
PAMPERS BLUES
Nedostaju još samo vjetar i tamni ogrtač
Dok stojim sam na usamljenom brijegu
Da bi se iskazala sva patetika
Mog sadašnjeg položaja
Napušteni ljubavnik vremenom će siguran sam
Uvjeriti sebe da je nova mehanička ruka
Mnogo bolja od one otrgnute
I toliko lakša za rukovanje
Razočarani prijatelj vjerujem
Moći će ispolirati svoju povredu
Pribaviti joj kakav skupocjen ram
I uživati u posjedu prestižne stvarčice
Ali ovo posrano dijete
Ko će njemu objasniti
Ti si sada velik
Imaš tri godine i treba da znaš da mama ne postoji
Mama je samo priča
U koju vjeruju bebe
I zaostali u razvoju
OH MOJ OXI
Kada su lihvari predvođeni onim čovjekoljupcem
Orlonosim Lorencom Fiorentincem
Izmislili renesansu u cilju opravdanja nametanja
Pojma budućnosti Između larve i leptira
Masivan advertajzing
Povjeren je Mikelanđelu i njegovoj firmi
“Humana” iz Mančforda.
Muževi počeše pozajmljivati od samih sebe
za nove halje,šminku, nakit i konkubine
(o arsenalu su se po običaju starale žene)
Dovoljno je bilo pokazati lapis lazuli
kamen mudraca koji je svjedočio mirakul
Da donosilac ima sutra
i da će onaj sutrašnji platiti zaduženje
današnjega.
Uzajamna hipnoza, analnost, firer, progesivna sočiva
dijalektika i brkati obećavatelji su ugledali svjetlost dana
Iz cirkusa su odstranjeni lavovi, medvjedi i gladijatori
Poezija je ustuknula pred romanom jer je i dokonost rođena
A nužnost domesticirana čitavim spektrom dijagnoza
Rođene su trajne vrijednosti o kojima flagelanti nisu imali pojma
Između dvije samopotvrđujuće samonegacije
Rođeni su novinski arbitri kolumnisti kritičari
Svi ti pacovi ovisni o takozvanom dešavanju
Takozvane budućnosti proroci i portparoli filozofije
zaduži se još samo mi znamo kada je dosta
Tada ćeš završiti kao pas
