UPRAVO ČITATE

Srđan Mršić: Sumnja pronađe način kao voda pukotin...

Srđan Mršić: Sumnja pronađe način kao voda pukotinu

freeze frame freeze frame

 

noć pjeva podmuklim waitsovim glasom

ovo kišno nevrijeme

metronom naše smrtnosti

u sarajevo unosi otpatke kapitalizma

ne izlazim iz kreveta

nemoralno je tumačiti dubinu inflacije

moje maćehe domovine

ljubav i samoupravljanje

nisu dobitna kombinacija

ovdje u utrobi grada

još uvijek sparno je kao u placenti

slušam kako diše

mjesec na njenim bradavicama prži kajganu

čelom guram zid sobe

neko kuca na vrata

 

sine traže te

Srđan 1

Foto: Zerina Nezić

 

***

bunovne okove rastačem u mlakoj vodi

doručkujem stihove od sinoć

varenje poezije

višak šećera u venama

crne brazde insomnije

 

samoranjavanje

nedovršen je proces

vinsente

 

odlazim

za sobom ostavljam krevet

i na njemu da lapi

leš

dječaka iz nigdistana

 

***

generalštab upućuje molitve euklidu

prije planiranja topografskog igrokaza

koreografija je zavičajno

podzemna

 

 jer svi smo mi odozdo
zemljače

 

u jezgri zavrelog ugljika traje prozivka

za buduća neka pokoljenja

u vojnim knjižicama

na sigurnom su

naše najbolje nenapisane knjige

 

***

ponovo će nas

svrstati pod stijegove

naoružati sjekirama

i poslati u opsadu

vjetrenjača

 

odsudno mi branimo kamen

jer on je bitan

kao ogledalo kurvi

dok u staničnom toaletu

popravlja šminku i prišiva

osmijeh rumen

 

rdeči красный rot kırmızı czerwony rosso

 

***

gavrilo

 

naše će žene prositi po beču

čistiti po dvoru

služiti gospodu

 

za to će se vrijeme

bečlijke

orošavati

Srđan 2

Foto: Almir Kljuno

 

***

želim

ne da ih ljubim

nego baš da ih ližem

 

polako

 

brzinom puža

koji se penje

uz hladni

mermerni spomenik

 

***

kad si mi noktima

probola

kožu

na leđima

 

tvoje ruke postaše

moja krila

 

***

sumnja pronađe način

kao voda

pukotinu

 

seks neće riješiti ništa

 

ništa ostaje

ništa

 

***

trideset godina starosti

odškrinuta vrata ludosti

 

Srđan 4

Foto: Zerina Nezić

soba se razlaže na pažljivo ukrašeni

cvjetni pejzaž poslije parastosa

na zidovima mrtvi žive uramljeni

i jedan portret mi se osmjehuje

dok napolju neko razgrće snijeg

čujem i glasove drugih ukućana

i cvrkut ptice zaglavljene u ključaonici

a onda tačno u podne poslužena kafa

miriše na nedjelju u našoj staroj kući

ja sam zaboravio ko je prvi otišao

ostavljajući vijekove da se zbrajaju

i talože u moja memljiva sjećanja

kao kamenac u bubregu

 

trideset godina starosti kao zamašćeni tanjir

prepun zaravnjene praznine bez sjaja