UPRAVO ČITATE

Alen Alenijevič Elijevsky: Tople ljudske priče

Alen Alenijevič Elijevsky: Tople ljudske priče

Poželi čovjek nerijetko da se negdje osami, da ga niko ne gleda, ako ništa da rovi nos.

Prošla su evo i sva praznična veselja, a nekako se uvijek poslije svih tih pijanih bošnjačkih sijela shudim i stidim sam sebe, iz nekih samo meni znanih razloga, pa vraćam film pokušavajući se prisjetit šta se sve izdešavalo, i kontajući kako bi najbolje bilo kad bih imo tahograf ko u tamića da poslije takvih provoda znam gdje sam sve bio. Često se poslije pijanih noći prisjetim i perioda kad sam stanovo i konobariso u Sarajevu, i sve se kanim da vam to ispričam. A i ti ljudi s kojim sam stanovo su, ako ništa, zaslužili da uđu u jednu priču. Bilo nas je četvorica. Ja, Mali, Mahe i Eda. Četiri jahača apokalipse. Malog smo još zvali Solsker i Ćićarito. Eda je u nekim situacijama bio Edara, dok je Mahe uvijek bio Mahe, al kad bi se on sam predstavljaj uvijek bi odrecituj Ja sam Mahir Filan, 24 godine, Gornji Vakuf, osmi dva. Svi smo bili konobari i svaki priča za sebe. Mislim da je muška ljubav nešto predivno. Ona se odvijala u velikoj šutnji i međusobnom poštovanju. Al ne mislim na pederluk. Jer lahko je zaboravit ljude s kojim si škembe nabacivo, al ljudi s kojim si zajedno gladovo se ne zaboravljaju tako lahko. Tako nekako bi to Majakovski znao reći.

Sarajevo

(Foto: Almir Kljuno)

Stanovali smo na više lokacija po Sarajevu i to mi je uvijek bila draga činjenica jer sam imao priliku da više ulica zovem svojim. Vazda smo imali scena sa gazdama. Većinom su to bili fini ljudi u odnosu na nas, koji smo uvijek kasnili s kirijama. Kad bi izmiri napokon kiriju negdje početkom mjeseca znali bi se tolko napit od dragosti i olakšanja, jer smo znali da narednih mjesec nećemo dobijat poruke svakakvih sadržaja. Te prepiske s gazdama su vazda bile smiješne. Je ne znam šta su ti ljudi sve kontali o nama. Uvijek smo ostajali dužni. A bili smo namazani, znali smo se dovest u situaciju ja i Mali krenemo do gazde Dragana da mu vratimo ključ i da se iselimo, a uzmemo ga na foru, puknemo socijalu, vratimo se u stan sa dva ključa da se ne patimo s jednim. Ključevi su nam uvijek bili velika briga. Milion puta bi nam Eda znao zaspat, pa ja i Mali prespavamo u haustoru na minus tristo. Sjećam se jednom, dok smo kod hotela Evropa stanovali, u ulici Sime Milutinovića, Eda nam bio zaspo, i tek nakon 82 propuštena otvara vrata, podbuho od sna i govori, sa osmijehom i pokazujući rukom na uho: Čuje brat sve.

Mahe je bio još tvrđeg sna i nije ga mogo svako probudit. Kad Mahe kaže: Hee brate sam da brat malo noge svoje opruži – znaj da ga nema najmanje ujutru do prve smjene, koju je masu puta prespavo. Znali smo ga probudit, hajde, Mahe, moraš na poso; eto me, brate, ustane nekako odgega se do kafića, mi kasnije krenemo njemu na kafu, kafić otvoren gazda se fata za glavu kroz salu, a Mahe u separeu spi snom pravednika.

 Kad smo se ja i Mali popičketali sa gazdaricom i kad smo se selili sa Alfakovca, cijeli život nam je stao u 4 velike crne vreće za smeće. Al eto, i to je dobro, kad smo se sa Čobanije na Alfakovac selili sve nam je stalo u tri vreće, a opet govori mi jedan drug: kasmo se mi popičketali s Ezdeesom ni dvije nismo povukli. Selidbe su isto bile priče za sebe. Eda bi sprti svu hranu iz frižidera u reklamnu kesu, jednom je to bio sadržaj dvije konzerve ribe i po salame, a ja i Mali jorgane i jastuke uprtimo te uletimo u tramvaj, onaj svijet gleda, mi opet ne jebemo i ne pridajemo pažnju svim tim uprtim pogledima. A vrata našeg stana su uvijek bila otvorena za sve dobre ljude. Tako smo jednom imali scenu, ja kod Ede pijem kafu i i dođe ovaj jedan lik, dobar momak, prisralo mu se, a naš stan tu blizu.. Te mu dadnem ja ključeve da ode srat… Ode on, reko, Eda da nam neće šta iznijet iz stana.. Kae Eda: ma neće šta ti je… Reko: da hoće makar ono smeće iznijet… Imali smo jednu sobu za smeće, i vazda bi se kanili kad krenemo gdje izać da ćemo ponijet, pa uvijek zaboravimo. I onda bi znali ovako leć i razvijat teorije da li bi vreća smeća bačena sa zadnjeg sprata mogla odletit preko ceste u Miljacku. Eda je govorio da može, jer nakon nekog vremena smeće dobija ubrzanje. Al eto nismo nikad probali, mada je Eda uzimao sve opcije u obzir. Bilo je opcija kojih se sad i ne sjećam, al i njih je uzimao u obzir.

Marin dvor

(Foto: Zerina Nezić)

Eda nam je bio kuhar, pošto je bio stariji i iskusniji od nas. Jednom je pravio grah, al nisam se ja tu potrefio, ja navečer došo i sjedimo tako, kad odguli Mahe, reko: aa Mahe, dobar hagra. Jest brate, od buhtle neš nikad ‘vako odgulit. – Pa i neću, reko. Ja sam najčešće buhtle iz Imareta jeo. One su mi bile glavna hrana.

Doduše ja sam jednom probo napravit supu, al sam nalio previše vode u šerpu i nakon što sam Maheta pito Mahe možel ovo nama bit volko Mahe mie drmno Boga i reko: pa heee brate od te šerpe se kasarna može najest. A sjećam se jednom ja i Eda išli u Konzum da kupimo dvije glavice luka i onaj neki sos od rajčice, da nam on nešto smiksa, i uzmemo to, ostane nam 1.80. Šta ćemo, kako ćemo, hajmo, reko, u kladionicu bingo bacit, ako šta dadne dadne. I krenemo, kad cigić neki stoji ispred Cheersa, i govori: JOOJ DAJTE MI PAAARAAA DA JEDEM. Sam što ne plače, jebo majku, složio facu, pripiso bi mu ćojk njivu kad ga vidi. Isto onaj mali iz filma „Ljeto u zlatnoj dolini“ kad govori: joj, čiko, mene stomak boli od ovog soka. Kaže Eda, halooo ba, vidiš da i mi neamo, vidiš da smo kupili dvie glavice luka da jedemo, evo gledaj. Daj ti meni za cigara da imamo. Fali nam dvaes feninga. Kad vadi mali nake siće, dade nam 20 feninga kaže: eto vam jebote 20 feninga. I mi skrenemo u kladionicu, kad dere se on odozdo: Jel to za kladionice tražite!? E nećete više nikad dobit!

Sjećam se još jedne tužne scene iz Konzuma, kad sam ušo jednom prilikom da kupim sok od brusnice i Frondi, il tako neki kurac od keksa, i kako ulazim čujem gore neka galama u zadnjem dijelu. Šta će ti bit, neki lik došo sa ženom da uzme ćerestu. On je nizak, nabijen, ljutit, običan proleter. I valjda ona jadnica uzela hrenovke kad on planu: botebog više i hrenovke. Znaš li išta drugo osim hrenovki spremit. Neću sad ništa, saću saam hljeb jest. I izađe ispred da zapali. Uzela ga huja, što bi se reklo. Ona tu stoji ko pokisla, s korpom u ruci, i hrenovkama u njoj pitajući se garant neka hamletovska pitanja.. Ja priđem, platim svoj sok od brusnice i Frondi il tako neki kurac od keksa i izađem.

Valjalo bi još reći da je Eda također bio u marincima. To je bio prvi strani vojnik što je ušo u Bagdad. I to čim je ušo, ode u prodavnicu i kae onoj pički što radi, daj mi kutiju cigara, i imatel puding, pošto Eda voli puding. Kae mu ova: neamo, slabi smo s pudingom. Dobro kae: dajte mi onda 4l mlijeka, od kamile, jel. Uzme to i izađe. A kad je igro u Želji, išo na gostovanje Olimpijakosu. I priča mi tako,  bokte, kaže, ja izašo na teren pred 65328 gledalaca, reko, jebote hljeb vidi raje. Kontaš, ja naviko igrat pred hiljadu, dvije, sad odjednom pred tolko svijeta istrčo. I priča, kae teška tekma, 0:0, kad šta će ti bit, u 83-oj proleti ovaj Arap nakav, ljetos stigo iz Al-Ahlija, nabaci mi, jae s 18 metara glavom zakačim, fljas, u rašlje, ništa joj golman nije mogo, i dobijemo 1:0. Svestrana ličnost nadasve. Znao bi se i pobit nerijetko. Jednom je udaro nakog lika u podrumu kafića u kojem je radio pola sata. Kaže: ja umro više, ne znam šta ću, od muke uzeo tabure i njim ga mlatio. Kad, kaže, diže se lik i govori haj ba Eda gor da popijemo kafu, riješićemo. – Bokte, njemu ništa, mene izveli iz podruma, sjeo ne mogu cigare držat od umora.

Od Ede sam naučio dosta stvari. Jednu noć smo prolazili pored Alijinog mezara, i vidim niko ga više i ne čuva. Šta je, reko, ovo Eda?Ma imaju kamere sad. Aha, reko. A kad sam ga zvao da uđe sa mnom u neki seknd hend da probam jedan džemer, samo mi je reko: daj bolan jesil normalan, hoš da explodira na tebi. Od tada imam dozu sumnje u seknd hendove. Također nerijetko bi mi objasnio u kratkim crtama i cjelokupnu situaciju tranzicijske BiH. Šta, reko, ti Eda kontaš kako će se šta će se? On mi samo reče, pa mora se brate nešto radit. Ne jede u mene mali zidove s kuće. A i da jede, dosad bi kuću pojeo. Al ne treba se kaže predavat, ne znam da li si znao, al čudne se stvari dešavaju u gradu u zadnje vrijeme. Ima, kaže, naka sekta na Alpašinu, i babe se nake okupljaju u podrumima navečer, kontaš, popale svijeće, i mašu oklagijama u zraku… Prizivaju strane investitore…

SSSSS

(Foto: Zerina Nezić)

Jedna naša noć bi bila i slika gdje ja i Eda ležimo i gledamo televizor, a Mali tamo pola sata nešto piše na palomu. Za to vrijeme bi mi Eda ispričaj i kako  je Hitler imo pičku na Vratniku. Halima se zvala. I poslo Hitler 10 tenkova iz Berlina po nju. I došli oni njoj na vrata, vako nako, hoće Firer da pođete s nama u Berlin, želi da vas vidi. Halima im rekla: jebo vam Hitler mater, i vi njemu. Te bi mi još ispričaj kako je bio i blagajnik u školi. I kako su mu jednom djeca dala pare za knjige, a on poslije škole s nekim haverom u kafanu ode i propije djeci knjige. I sašo sutra u školu, treba na petom času predat pare, kae: okupim ja njih, slušajte vamo, jebiga nemam para, moraćete mi opet skupit za knjige. Ovi fol popizde, na njega, našuta Eda tu dvojicu, te se ostali smire. I rekli mu: dobro et, mi ćemo skupit opet pare, al neš više nikad bit blagajnik, a on im je reko pa ne moram. I priča on meni tako, kad javlja se Mahe u pola priče: hee Mali bogati gdje živi Hajrija Gegaj?Ma ne znam bolan Mahe pusti me sad. Ja se nagnem da vidim šta to Mali toliko piše na jednoj palomi, kad on napiso velikim slovima: HALID BEŠLIĆ. E svašta, reko.

Mali je doživio kliničku smrt nekad u mladosti i kaže da je umjesto one svjetlosti vidio konobara kako mu nosi pive na tacni s kraja tunela i probudi se. Mali me je upozno s Kumom. Svi smo ga zvali Kum jer je i on svima obraćo sa Kume.. Kasne tridesete, ne radi, dobar u duši. Često bi znao naletit navečer oko 12 do nas, kad mi s posla dođemo. Jednom tako dođe i počnemo gledat neki vanzemaljski film i pita ga Mali: Kume vjeruješ li ti u vanzemaljce? Joj kad se upali lik bokte, čuj vjerujem li, pa jesil ti lud kume, đe neš vjerovat. Eto, kaže, najbliže nama su skoro bili u Rumuniji tam il je Bugarskoj. Isto zastade, gleda ono ozbiljno i reče: pa jes vidio da u Kanadi i u Americi malo malo pa pizdariju naprave. To je ba kume naoružano onim laserskim pištoljima, i ne vidiš kad te ubije. Nie bio naročito dobar sa brojevima. Nas je ubjeđivo kako je neki lik u OBIJU zaradio milione za smjenu.

 Kum je vidio i Njemačku. Govori Mali: mi tek saznali da je otišo on se već navečer vraća, protjerali ga odma. Kad sam ga upito šta ima u Njemačkoj, reče mi kako je bio u zetovom stanu u Frankfurtu i cijeli dan gledo sa balkona aerodrom. I spomenu mu Mali aerodrom kad upali se on: ma kume moi znaš kako im je velik aerodrom, ima kume ko dva Sarajeva. Isto stade. Ma šta, ma ko do Hadžića, ma kurac ima i više… Mi popadali on i dalje objašnjava, ma ima do Konjica kume majkemi. Treba ti, kaže, sedmica dana s autom da ga obiđeš. Kaže: kume vako jedan stoji u zraku pet minuta kontaš, stoji brate u zraku i čeka dok ovaj uzleti da se on parkira. I kako to ispriča, zastade i poče gledat u sijalicu i poče se derat na nas: jebo vas grom! Govori mu Mali: šta je ba Kume? Kaže: što ne promijenite sijalicu.Pa što, Kume? – Čuj što, koliko ova ima vati? Govori Mali: pa 60.Imam ja, kaže, kod kuće sijalicu sto vati, saću je donijet. I sam ustade i ode… Kum je najčešće tako napušto sijela. Sam ustane, ode i ne vrati se do sutra navečer. Jedom je tako u po noći skočio i otišo kući po neki CD sa dobrom muzikom koji naravno nikad nije donio.

I bilo je tih likova, i toplih ljudskih priča još nebrojeno puno.. Što Eda kaže, uspomene brate, to su beli novci za crne dane… Sjećam se još jedne Edine rečenice za prijateljstvo, kad je reko: nemam ja brate hiljadu prijatelja, a nit želim da imam. A kad bi poručivo šta ženama znao bi reć: nemoj nikad bit ženska kojoj će bit pojam odlazak na Jadransko more… I naumpadnu mi tako one hladne noći kad nam je na minus deset gorilo, te mi dođe toplo oko srca.