O romantičnoj ljubavi sve sam naučio od mog komšije S'lejmena Brljka, drvosječe. Doduše, s nekih petnaestak godina zakašnjenja.
Sjećam se kako je S'lejmen Brljak sjekao drva, u sve tri svoje nelegalne smjene, kako bi imao dovoljno novca za platiti vlasniku jednog kupleraja u Lašvi da niko ne smije taknuti gđicu Alju Sergejevnu. Naravno, niko osim S'lejmena Brljka.
Sjećam se kako ju je Brljak dovodio svojoj kući i kako je S'lejmenova žena, brzo shvativši o kome je riječ, gađala kurvu priručnim glavicama bijelog luka, dok je on podmetao svoje izubijano i posvuda isječeno tijelo, vraćajući svojoj ženi jednakom mjerom, kroz zube, koji su više ličili na neplanski posječenu šumu, nego na zube: “Udri mene, nemoj nju: nju vol’im!” Tako je taj čovjek, velik kao Majakovski, izgovarao sebe: voljim.
Ta je luda ljubav trajala sve do pojave klizišta na Brodi, selu na drugom kraju Zenice, zbog tamošnje neplanske sječe šume. Tada je 600 hiljada kubnih metara zemlje pojurilo, kao rijeka, i usmrtilo osam ljudi, uništilo isto toliko kuća i od 70 porodica napravilo izbjeglice u njihovom rođenom selu.
Janjićani – kojima je pripadao i Brljak, ali i nije pripadao, kako će čitalac moći vidjeti u nastavku – toliko su se prepali da će i njihove kuće dobiti klizaljke i početi mijenjati svoj meridijanski položaj, te su postali savjesni građani i počeli prijavljivati S'lejmena vlastima, postavivši se tako kao zla kob između njega i Alje u njihovoj čudesnoj ljubavi, učinivši je larmoajantnom. Kao da bi Brljak mogao obrijati šumu, koješta! Ali možda su stvarno savjesni Janjićani i prijavljivali, premda mi se u jednom trenutku bilo učinilo da je to radila njegova žena, ili neki drugi zaljubljeni drvosječa.
Pokušavao je Brljak nakon kratkog zatvora zaraditi na drugim poslovima, ali nigdje kao u šumi nisu pare nicale kao gljive. Sjećam se kako je kasnije, kad je klub bio zatvoren, a djevojka otišla bog zna gdje, sijao paprike što, kad narastu, liče na napeto srce veličanstvenog ljubavnika; krastavce što i nemaju baš previše romantičnih stvari s kojima se mogu uporediti; te je okopavao krompir ad absurdum liječeći svoje srce iscijepano sjekirom nesretne ljubavi.
Umalo u to vrijeme da i sam, sa cijelih svojih desetak godina, ne doživim jednu takvu, internacionalnu, osjetilnu ljubav u “Mijamiju“, kako se zvao ljubavni klub. Kad sam bio peti razred, brat i Brljkov sin, kojeg smo zvali Džehenem, insistirali su da idem s njima: oni će mi platiti, ja samo trebam ponijeti sebe. Dugo su me nagovarali, ali bilo me je strah: tad su nam, na jednom od časova odjeljenske zajednice, prvi put pričali o AIDS-u. I u trenutku kad sam već 85% bio nagovoren da i ja upoznam te drugarice iz regije bivšeg Varšavskog pakta, Džehenem je, po svom starom dobrom običaju, tj. ne razmišljajući nimalo, ispričao neobičan događaj iz svoje prošle posjete, nakon čega sam postao 100 % siguran u svoju odluku.
“Ja”, rekao je, “bio s onom crvenom i ulazi Ramkan poslje mene, i sad u frci kako sam plaćo, pa se oblaćio, ostane mi novćanik kod nje. Kontam: nisu oni još ni poćeli. Uđem. Ka’ tamo Ramkan liže đe sam ja mećo maloprije!” Nakon tog Pezovog dionizijskog smijeha, crno-bijelog osmijeha, klavirskog, kojeg je naslijedio od romantičnog Brljka, 100 % sam tad bio siguran: u taj ljubavni klub – ne idem! Ne želim na bilo koji način miješati svoje sokove s Džehenemovim ili Ramadanovim.
Naravno, otišao sam u “Mijami” s njima nekoliko mjeseci kasnije, čisto da, kako se kaže, vidim šta je to, je li… Tu gdje se Brljak konačno susreo sa svojom Beatriče i doživio nebesa, ja sam, sa svojih dvanaestak godina, ugledao sve spratove pakla. I hirone, i kavalkantije, i bordžije i mizanscen koji mi je objašnjavao kako su nastajali neki drevni bogovi koji su malo ličili na čovjeka, a između 80 i 70 % na orangutana, npr, ili na gnua. Kad su konačno javili da su “plavi anđeli” napravili raciju tamo i da je klub zatvoren i gazda uhapšen, bio sam sretan što ni brat više neće tamo ići, što je Brljku – osim što su motike – još i policija pripomogla da zaboravi Alju Sergejevnu, i što niko više neće lizati gdje je Džehenem špricao, niti će Ramadan srkati bilo čije muške sokove.
Brat i Džehenem su ubrzo otkrili “Mazu” na Gavrinim Kućama i “Slatki grijeh” u Vitezu.
– Bilo je to u ono vrijeme kad se u mene žena počela kurvat – govorio je Mehre, nasmijavajući i mog oca, i mene i sebe, a odgovarajući ocu na neko pitanje o jednom mnogo ranijem vremenu od onog kad su brat i Dženehem počeli otkrivati svoje hramove ljubavi.
Mehre je bio naš komšija u Janjićima, ali je odselio u Smrtiće, jedno daleko selo, u kojem ga je, godinama kasnije, posjećivao samo moj otac, njegov najbolji prijatelj, vodeći i mene nekad sa sobom.
Kad smo doselili u Janjiće, Mehre je živio u kući do naše zgrade sa ženom, sinom i kćerkom. Nakon što je u ratu izgubio nogu, nosio je platičnu protezu. Bio je to lijep čovjek. Doduše nešto niži od svoje još ljepše žene, ali nije bilo čudno što ju je uspio dovesti tako lijepu.
Kad je, međutim, izgubio nogu, izgubio je i ženu.
Poslije ranjavanje ostao je impotentan. To sam čuo kad je otac kazao moj materi, objašnjavajući joj zašto Fazila, Mehretova žena, ima taj neobični običaj da odjevena kao neudata žena ide u grad.
– Mlada je, mora, Mehre joj ne brani, šta ćeš – dodao je otac.
Otac je sve to kazao preda mnom, znajući kako sam u tom trenutku bio dovoljno neodrastao da znam šta znači impotentan. Nije, međutim, ni moja mati, i pored čitava svoja četiri završena razreda osnovne, znala šta ta riječ znači. Upitala je šta to znači i ne sačekavši odgovor od strane nasmijanog muža, nastavila je osuđivati Faziline postupke, negodujući zbog očevog druženja s Mehretom, sugerišući čak mogućnost da otac želi nešto imati s Fazilom. Otac je na sve to samo ljutito odmahnuo rukom i nije joj pokušavao proširiti vokabular.
Fazila je, rekoh, često išla u grad, navečer, ostavljajući Mehreta s djecom. To mi je bilo neobično. Znao sam da ima muževa, koji tako ostavljaju žene i djecu navečer idući u kafanu, ali sa svojih šest-sedam godina nisam mogao zamisliti primjer sličan Fazilinom. Plašio me taj nesklad i kao takav, ali još više dopunjen mogućnošću da moj otac pokušava imati nešto sa ženom koja nije moja mati. Tad mi je jedini put bilo drago što otac ima psorijazu i stalno sam sebi govorio da je nemoguće da tako lijepa Fazila bude s čovjekom koji ima (iako neprelazne, ipak) značajne ožiljke po cijelim podlakticama.
Tako sam i ja prema Mehretu počeo osjećati kao moja mati. Ljutio sam se na njega toliko da sam mu čak želio sasuti u lice ono što sam čuo da govore o muškarcima, koji se ne ponašaju kao muškarci:
– Bolje ti je da ga na panju o'sjećeš!
Srećom, bojao sam se. Ali nesrećom, nisam mogao izdržati, a da mu nekako ne pošaljem poruku, pa sam stao zadirkivati njegovoj sina, mog vršnjaka, Belka, zato što mu mati ide sama navečer u grad. Belko je, međutim, reagovao kao da mu ništa nisam ni rekao. Mislio sam kako je to čudak, kojemu nije stalo do vlastite porodice, već jedino to da povazdan samo hoda Janjićima, buljeći po putu, tražeći male plastične kuglica, koje su bile streljivo za plastične pištolje, kojima smo se tada igrali. Pravi čudak!
Bilo mi je krivo zbog toga što nisam u stanju ništa učiniti povodom naših isprepletenih sudbina, pa sam se neizmjerno obradovao kada je jedan crveni BMW stao počesto dolaziti kod Mehreta i Fazile i kad je Ciganin, koji je vozio to auto stao voditi sa sobom navečer Fazilu, negdje. Isprva sam se iznenadio, misleći da ako je u stanju ići s Ciganinom, onda može ležati i s mojim ocem, ali utješio sam se uz pomoć činjenice auta kojeg čovjek poput mog oca ni u najmokrijim snovima s Fazilom nije mogao imati.
Bemve je tako dolazio po Fazilu, kao što momak dolazi po djevojku, a Mehre ju je ispraćao kao što otac ispraća kćerku. Zvanično objašnjanje je bilo da su Bemve i Fazila poslovni partneri, budući da je ona radila na pijaci, za štandom, dok je on bio vlasnik jedne veleprodaje, pa kako se roba stalno mora nabavljati, tako se i oni često moraju viđati.
Čak sam bio povjerovao u tu verziju priče, kad je Bemve, sa svojom pravom ženom, koja također nije bila Ciganka, počeo dolaziti kod Mehreta i Fazile na roštilj. Mislio sam da Fazila može varati Mehreta sa svakim, ali ne i sa Bemveom, koji roštilja s Mehretom. Mislio sam da čovjek koji spava s udatom ženom prezire njezinog muža toliko da ga ni u jednom trenutku ne bi držao za prijatelja. Mislio sam da Mehre ima siguran dokaz da ga žena ne vara s Bemveom, čim roštilja s tim čovjekom. Niko me nije mogao ubijediti u tom trenutku da je ljudska priroda toliko široka da je smiješno pokušavati je prelijevati u moje sedmogodišnje sudove.
Belko i njegova sestra Belinda su se igrali s Bemveovim kćerkicama, dok su njihovi roditelji uživali uz roštilj. U tom sam trenutku zavidio Belku, jer je nama naš otac, kad god smo tražili da roštiljamo ili idemo na more, uvijek govorio da ne možemo zato što smo izbjeglice. I dok sam ja uživao u mirisima mesa, koji su dolazili od Mehretove, pa sve do naše prikuće, naišao je otac i s neobičnom tugom u očima pogledao prema roštiljski raspoloženim komšijama. Misleći kako je i on u tom trenutku osjetio mirise mesa, pitao sam ga zašto i mi ne roštiljamo kao Mehre, znajući da to što smo izbjeglice nije iskren razlog, jer je otac imao sasvim dovoljno para da nam obezbijedi roštilj. Otac mi je na moje traženje odgovorio:
– Mrš u pičku maternu, dijete.
Ali videći kako ja i ne shvatam šta se kod Mehreta odvija, tj. da ne shvatam da sam mu predložio da roštilja s nekakvim Ciganinom koji mu obležava ženu, dodao je:
– Ne možemo mi, mi smo izbjeglice.
I tako je trajala roštiljska idila kod Mehreta, godinu dana je Mehre roštiljao s Bemveom, dok mu je ovaj roštiljao ženu, sve dok Fazila, iz nepoznatih raskida, nije prekinula poslovnu saradnju s inorasnim vlasnikom veleprodaje. Znam samo da je to bio mukotrpan proces i da danima nije dolazila kući, bojeći se, kako je mati govorila, da će zaljubljeni Cigan doći i upucati je iz pištolja.
Bemve je došao. Samo jednom. I nije imao pištolj. Bio je pijan i zaljubljen i plakao je u Mehretovom zagrljaju, priznavši mu koliko voli njegovu suprugu i koliko pati zato što ga je ostavila. Mehre je, kasnije, pričao mom ocu, da mu je Bemve, želeći dokazati ljubav, pokazivao rane na nogama i rebru, koje je sam sebi nanio, nožem. Drugim riječima, iznijevši svoje ogromno ljubavno poniženje, Bemve je ponizio Mehreta više nego što je trebao.
Ako je Mehre, svjestan svoje muške nemoći, i bio spreman da progleda kroz prste svojoj ženi, sve da bi sačuvao porodicu, to da mu taj Cigan dođe i plače tako u zagrlju, to je bilo previše i za Merheta. Nije očigledno Mehre bio kivan na tog dorabotnjika, budući da ga je na miru ispratio iz svoje kuće. Bio je kivan na sebe i svoju zlu sudbinu, pa je iste večeri, nakon što je njegova žena, kasno, kasno, došla kući, stao da je tuče svime što mu je stiglo do ruku, pa čak i protetičkom nogom koju je otkinuo sa svog tijela u trenutku bijesa. Sve dok se Belko nije uplašio toliko za život svoje majke da je, plačući, stao gađati oca svojim plastičnim pištoljem.
Nekoliko sedmica nakon toga Mehre je odselio u Smrtiće, svoje rodno selo i nikada se više nije vratio. Išli su mu i supruga i djeca u posjete, ali on nikada više nije dolazio u Janjiće.
Čak ni onda kad mu se udala kćerka.
Belinda, koja je išla sa mnom u razred, u prvom polugodištu šestog razreda čitala je Čiča Tominu kolibu, a u drugom je već bila udata. Doduše, bila je starija dvije godine od mene – ja sam u prvi krenuo sa šest godina, ona sa osam – ali njezin muž je bio dvadesetpetogodišnji efendija u jednom povratničkom džematu u Republici Srpskoj.
Začudilo nas je što se tako rano udala, ali smo svi znali da je vjerovatno sama odlučila, jednako kao što je, oponirajući životnom stilu svoje, majke, sama odlučila da se pokrije, već u petom osnovne. Fazili je vjerovatno bilo drago što će moći biti još većom djevojkom, nakon što se riješi jednog djeteta, kao što je i Mehre mislio da i jeste najbolje za djevojčicu da što prije bježi od svoje majke da ne bi postala kao i ona. Roditelji su, dakle, odobrili.
U Janjićima su svi pohvalili takvu odluku njezinih roditelja. U ratu je trebalo ugostiti muhadžire što je bolje moguće, sad im je trebalo pomagati da se vrate svojim kućama. A teško je, razumije se, naći ženu srpskom hodži. Belindi je sjećam bilo jako drago što više neće morati da se gnjavi s karbonatima, Godvana kopnom i Njutnovim zakonima, pa nije tačno što su govorili (neki zli jezici) da su je roditelji natjerali, da se ona nije željela udati. “Lakše će mi bit s hodžom, neg s Hemičarkom”, rekla nam je na svom posljednjem ČOZ-u.
Pola godine nakon udaje, međutim, dolazila je rješavati papire za vanredno polaganje i dok je objašnjavala nam kako je dosadno biti hodžina žena, svi smo se čudili neobičnoj promjeni u njezinom senzibilitetu. Jasno da je bilo dosadno – među poslijeratne Srbe tad nisi smio pustiti dijete, a kamo li petnaestogodišnju ženu – ali način na koji je to ona približavala nama, bio je blago rečeno drugačiji od onog na koji smo navikli od nje.
– Da se hodža i ja – govorila nam je – ne guzimo svaki dan po šesnaest puta, crkli bi od dosade!
Mi smo to kasnije često ponavljali, hinjeći zapanjeno neslaganje s takvom blasfemijom, ali i ne mogavši sakriti šejtane na usnama. Belinda je, kako sam kasnije saznao, prebrzo prerasla svog muža. Kad joj je dosadilo da bude ovozemljskom hurijom, odlučila je napustiti dženetske putokaze i odmetnula se u svijet kao kakav junak pikarskih romana.
Zadnji put sam je vidio na televiziji. Imala je neku tetovažu iznad lijeve sise, neku arabesku ili neka arapska slova, da ne kažem ajet, nisam siguran. Sjećam se samo da je glumila nekakavu Madam de Rovira ili Lottu iz Weimara, nekakvu daleku ljubavnu planetu, u spotu jednog pjevača koji je nosio tamne cvikere, iako je cijelo vrijeme sijala samo mjesečina, a pjevao je o nekakvoj ljubavi zbog koje se i brda pomjeraju.
