Ako je npr. otac Bošnjak, a majka „bosanska Hrvatica“, kako će dijete iz takvog miješanog braka nazivati svoj maternji jezik ? Hoće li ga zvati bosanskim (i neovisno od toga da li će ga u školi učiti kao bosanski ili hrvatski)?
Kurs bosanskog jezika osmišljava i vodi: Mirnes Sokolović
Sic!: Naravno, telad govori kravljim jezikom, janjad ovčijim jezikom, jarad pak kozjim, pa ako biste nam mogli, s lingvističkog stanovišta, objasniti da li su stvari s čovjekom na istom tragu – to jest, kako to stoji s čovječijim maternjim jezikom, kako ga definišemo?
Maternji jezik se tako zove jer prve riječi dijete čuje, pretpostavlja se, od svoje majke, sebi najbližeg bića. I prve riječi koje dijete izgovori riječi su iz maternjeg jezika, kojima se ono obraća okolini (još uvijek samo instinktivno). U vezi sa maternjim jezikom postavlja se pitanje jezičke pripadnosti govornika rođenog u miješanom braku, tj. kod kojeg otac i majka ne pripadaju jednom narodu, te prema tome „ne govore ni istim jezikom“ (imadu „različite“ maternje jezike). Suštinski je problem u tome za koji jezik se (kao maternji) opredjeljuje takvo dijete.
Sic!: Pa da, taj suštinski problem obično se rješava time da je dijete dvojezično: ako je, recimo, otac Rus a majka Francuskinja, dijete obično govori oba jezika, to jest dvojezično je…
Pitanje se javlja naročito aktuelnim u Bosni i Hercegovini, gdje se problem više svodi na naziv maternjeg jezika, a manje (ili nimalo) na suštinske razlike među „jezicima“ oca i majke. U takvom pogledu za nas je ovdje načelno interesantno kako se uopće bosanski jezik kao maternji prima kad se radi o miješanim brakovima, koji su česta pojava u Bosni i Hercegovini.
Sic!: Ah, da, izvinjavam se, to je veći vidite poseban problem…To je zaista suštinski problem…
Teorijsko pitanje je da li je maternji jezik zaista „jezik majke“, ili to može biti i „očev jezik“, tj. „očinski jezik“? Postoji li, zapravo, naporedan pojam „očinski jezik“ i da li ga je moguće definirati?
Sic!: Pa to je, molim Vas, pojam od presudne važnosti, ako ga nema, jamačno bi ga trebalo izmisliti; dajte, molim Vas da ga konstruiramo…
Ako je npr. otac Bošnjak, a majka „bosanska Hrvatica“, kako će dijete iz takvog miješanog braka nazivati svoj maternji jezik ? Hoće li ga zvati bosanskim (i neovisno od toga da li će ga u školi učiti kao bosanski ili hrvatski)?
Sic!: Da, da, i ja se pitam… Stvarno je teško iznaći odgovor na to pitanje; molim Vas da ga Vi riješite?
Kad bi se bukvalno primijenilo pravilo „maternjeg“ jezika, to dijete bi za maternji imalo hrvatski, jer mu je majka Hrvatica, bez obzira što se taj „hrvatski“ ne bi mnogo razlikovao od „bosanskog“ (u konkretnom slučaju možda se ne bi uopće razlikovao).
Sic!: Svejedno što se ne bi razlikovao, mislim da je u tom slučaju taj koncept maternjeg jezika nedopustiv, neodloživo ga je potrebno dekonstruirati…
U takvim slučajevima nameće se pojam „očinskog jezika“ (ili „babinog jezika“, kako se to u historiji bosanskog jezika katkad nazvalo). Taj pojam je principijelno neobjašnjen, sa nedefiniranim odnosom prema pojmu maternji jezik.
Sic!: Eh to!, zaista je potrebno naslijediti taj koncept babinog jezika iz historije bosanskog jezika. Pogotovo što nam je važno da djeca iz miješanih brakova čiji je otac Bošnjak usvoje bosanski. Kako to da je taj babin jezik relativno nepoznat, koja su naučna utemeljenja tog koncepta?
U životu se dešava da je maternji jezik u stvari „očinski“, ali se po navici (čisto terminološki) određuje kao „maternji“, mada etimologijsko-značenjski on to uvijek i nije. Kad se radi o odnosu među našim „nominacijskim jezicima“ (jezicima koji se među sobom više razlikuju po nazivu-nominaciji nego po stvarnim osobinama, a koji su donedavno i po nazivu pripadali jednom jeziku), na prvi pogled nam se čini da tu nema naročitih nejasnoća. To nam izgleda zato što komunikacija nije ugrožena; među sobom se potpuno razumiju govornici jezika koji je praktično jedan (ali nije jedinstven) i koji (prema nacionalnom kriteriju) ima različite nazive za jezičke tradicije srpsku, hrvatsku, bosansku.
Sic!: Ali ipak dajte da se dublje zagledamo u problem, nemojmo dopustiti da nas zavara komunikacija – to su, pobogu, tri različite jezičke tradicije, sjetite se toga!
Ipak, kad se dublje zagledamo u problem, otkrivamo neke načelne nejasnoće. Maternji jezik doživljava se kao duboka emocionalna veza sa porijeklom, tako da se dijete iz miješanog braka uslijed svojih emocionalnih razloga „odlučuje“ za majčin ili očev maternji jezik, u zavisnosti od (također emocionalnog) odnosa prema jednom ili drugom roditelju. Tako će biti slučajeva da čovjek svoj maternji jezik smatra „srpskim“, mada mu je majka, recimo, Bošnjakinja. Za njega je maternji jezik u stvari „očinski“; u takvom „opredjeljivanju“ odlučuje očeva nacionalna pripadnost.
Sic!: E pa jeste, vidite da nas i taj koncept babinog jezika nekad baš zna jebati u koncepciju. No jamačno je da to nisu jedine opasnosti i zamke koje su nedobronamjerno postavljene, koje stalno vrebaju i podmeću nam nogu kada je u pitanju očuvanje naših vrijednosti. Možete li možda navesti neki slučaj gdje je takvo šta bjelodano, može to biti neki slučaj iz svakodnevnog života, neki slučaj iz Vaše mahale i sl.
Kod pitanja bosanskog jezika u miješanim brakovima ima još jedna pojava (koja nam se, opet, čini specifično bosanskom). Navest ćemo konkretan primjer.
Sic!: E, baš da čujemo. Uvijek je na takve priče zanimljivo naići u dosadnim naučnim raspravama. A biće zanimljivo i našim čitaocima.
U vrijeme pisanja ovog dijela teksta nazvao me telefonom moj moskovski sabesjednik Fahrudin Imamović, inače mašinski inžinjer, koji živi u miješanom braku (supruga mu je porijeklom „bosanska Srpkinja“) i čiji se sin zove Benjamin. Iskoristio sam priliku da ga priupitam kako on gleda na „jezičku pripadnost“ svog sina, tj. na njegov maternji jezik. Nakon izvjesne zbunjenosti rekao je da dosad o tome nije razmišljao. A i da je razmišljao, kaže, situacija je jasna: otac mu je „Bosanac“, majka „Bosanka“, pa valjda je i on „Bosanac“, a jezik mu je, koji drugi nego – „bosanski“.
Sic!: Kakva zbunjenost i neiskustvo, nadasve – kakav izostanak takta i kakvo neznanje kod Fahrudina!
Takav Imamovićev odgovor odražava jednu tendenciju, u Bosni od ranije poznatu, da se naziv bosanski jezik nerijetko otima onom svome užem značenju (značenju jezika Bošnjaka), pa se hvata svoga šireg (mogućeg) značenja; značenja jezika svih Bosanaca, više sa regionalnim nego nacionalnim obilježjem. I baš u slučajevima miješanih brakova takvo šire značenje primjenjuje se na naziv bosanski jezik, pri čemu to nije samo jezik Bošnjaka već i jezik Bosanaca, tj. „jezik Bosne“. U tom smislu ovom drugom značenju nedostaje čvršća naučna podloga. To je značenje razvodnjeno, neprecizno i upućuje na regionalni, a ne nacionalni jezik.
Sic!: To je stvarno nedopustivo! Takvoj naučnoj neutemeljenosti potrebno je samo suprotstaviti Vaš koncept babinog jezika kao odraza duboke emocionalne veze sa porijeklom!
U slučaju Bosne to je shvatljivo, jer se u njojzi regionalno i nacionalno na svojevrstan način isprepliću. Otuda i takve pojave „ispreplitanih“ značenja naziva bosanski jezik, koje su karakteristične baš za jezičke situacije u miješanim, odnosno „isprepletenim“ brakovima.
Sic!: Znamo da ste merhametli i da su Vam svakojake opačine shvatljive. No samo je važno da se takvo ispreplitanje značenja bosanskog jezika ali i ti ispreplitani brakovi dokinu. U svakom slučaju, gospodine Jahiću, hvala Vam na razgovoru!
(Svi odgovori prof. dr. Dževada Jahića su iz knjige: Dževad Jahić, „Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora“, Ljiljan, Sarajevo, 1999., str. 65.)
