KREŠO, 23, student i aktivist
Čim sam izašao na ulicu, ostavivši iza sebe napukli gramofon da glazbom nastavlja kucati na vrata susjednih stanova, znao sam da će današnji dan biti nemilosrdan. Crni oblaci zlokobno su se nadvili nad Rijekom, a ljudi su užurbano hodali svojim domovima, da lakše podnesu teret kiše, suhi, iza prozora. Zapalio sam cigaretu stojeći pred zgradom i gledajući prema gradu, uživajući u ljepoti na koju se još uvijek privikavam, iako sam mnogo puta iz njega odlazio i njemu se vraćao. Cigareta je mirisala oporo, dim je bio jak i kao da me pribrao, izoštrio da nastavim. Bilo je ljeto, i bio sam sam. Samoća me oblikovala brzo i moćno, dala mi mir i uskladila pokrete. Par je djevojaka stajalo na autobusnoj stanici preko puta mene, grudi su im prekrivali ručnici za plažu. Virkale su put neba nastojeći i dalje razgovarati o radosnim besmislicama, ne želeći se predati beznađu povratka kući mekanih kosa, nedotaknutih solju. Na plažu, znao sam, neće otići. Naglo, munja propara nebo, i na nas se sruši pljusak. Galoni kiše na ovaj grad, ponosan i nepomičan, koji hladne tuševe ne doživljava samo s neba, već i iz većine susjedstva. Zatvorio sam oči i pustio kapi da mi se slijevaju niz glavu, osjetio sam kako se cigareta u mojim ustima ugasila i kako je počela da klizi, natopljena kišom. U tom je mom stajanju bilo mnogo od mojeg stava inače, stava koji je unaprijed sve oprostio i zaboravio, pa se nema čemu nadati. Kada sam otvorio oči, djevojke sa stanice netremice su me gledale, virkajući pod ručnicima kojima su se štitile od kiše, nagnute prema meni tako da su im se osjenčane grudi priljubile. Znao sam da se pitaju, a pitao sam se i ja. Njihovi me pogledi nisu oštetili. Tek plahe oči jedne od njih, visoke i plavokose, nakratko su me takle svojim upornim, oštroumnim sjajem, a potom sam ih sve izgubio u kišnoj zavjesi koja nas je razdvojila moćnim, zaglušujućim izljevom. Otežao čik konačno sam nehajno odbacio u stranu. Ušao sam u taj opći potop, sada već toliko gust da mi je vodenim nanosima zatvarao oči, i nastavio se spuštati niz bulevar ne obraćajući pažnju na siva lica prolaznika, koja su me zgranuto promatrala iz sigurnog mraka stubišta i ispod nadstrešnica. Ne brinite za mene, mene je na ovaj dan pripremio netko bolji, mislio sam u sebi još uronjen u glazbu Sonny Rollinsa. Sonny, Janis i dobri stari Coltrane, lica toliko življa i dragocjena, i njihov dar u meni kao štit pogledima i patina iskustva koje i moje, inače mršavo i zagonetno lice, čini platnom za dragocjena saznanja. Samoća je danas izgledala kao jedina stvarnost na ovome svijetu, i osjećao sam se kao da znam nešto važno i vječno, i kao da nema duše pod ovim crnim nebom s kojom u toj stvarnosti mogu sviti mjesto veselja i susreta. Već dugo nezaposlen, zapitkivan od strane prijatelja o ljubavnom statusu sada već s neskrivenom porugom, poželio sam i ja zastati na trenutak pod prljavu plastiku nadstrešnice, pod kojom stranci to i ostaju u vremenu čekanja na odlazak, i pod njom dočekati nju, s kojom ću nastaviti hodati. No znao sam, da se to neće dogoditi. Oduvijek sam znao. I Rijeka i ja kisnuli smo stoički, slobodni duhom i sami da podnesemo sudbinu onog koji je prvi vidio bolje, i koji sada čeka da mu se u tom jasnijem pogledu pridruže i dobrodošli drugi. I tako sam nastavio hodati. Kiša je stala, naglo kako je i počela. Bio sam nadomak cilju. Opet sam sve sjebao, mislio sam gazeći lokvama. Pluća su mi žudjela za još jednom cigaretom. Zaustavio sam se pred zgradom i želju pročistio dubokim udahom. Iz ničeg, s lokava na asfaltu, stali su se dizati komarci, uporno zujeći i praveći oko mene sve tješnje piruete, kao da u sebi nose svo prokletstvo svačije prave prirode, koja nas nečujno spušta ka toploj krvi. Znao sam da ću opet na sebe privlačiti neželjene poglede, kada se ovako pokisao, u staroj kožnoj jakni koja je vonjala na neku bolju prošlost, pojavim na prvome satu radionice kreativnog pisanja.
Stanite na kišu, ona će isprati
sve vaše molitve, pa ćete biti slobodni.
Stanite na kišu, ona će utopiti
sva vaša pitanja, pa ćete ostati u miru.
Stanite na kišu, ona će ohladiti
sve vaše želje, i vaša ludost će sagnjeti u samoći.
Stanite na kišu, neka vam miluje tijelo,
zamislite, da kiša dok klizi niz vas, da vas miluje.
Ipak, radije ću pročitati pjesmu koju sam napisao jutros, uz čašu bijeloga vina i Slowtrane.
Kiša će. No,
Crno nebo nad Rijekom slobodno je za sva crna lica
Čađavi oblaci lijep su prizor onima koji se slobodno vole.
Kiša će. No,
Ploča pucketa. Mačja se šapa kvasi mliječnom njuškom.
Kroz čašu bijelog vina crnilo se da uhvatiti, vi se date zadiviti
I popijete ga naiskap.
Kiša će. No,
obraz Rijeke odavno je čist.
MIRNA, 24, studentica i volonterka
Sjedim na klupi u parku, a oko mene poslovne cipele udaraju ljetni ritam. Sjedim u parku, a poslovne cipele prolaze kao metronom u stanu neke odlično organizirane hetere. Sjedim na klupici u parku, a u krajevima mojih očiju stabla uređena u prosječno razgranjenje prosječnosti, njihova forma kao da služi cipelama na poslovnoj stanci da ih sasiječe u džonu. Sjedim na klupici u parku, u mojim ušima zvuk poslovnih cipela stvara red, njihov ritam kao da zaziva ljetnu kišu, koja naduta u svojoj koketnosti, u časku se nadvije nad moju bilježnicu, pljucne dva, tri puta, dovoljno da se nikako ne uspijevam koncentrirati. Ništa od ovoga. Nisam trebala sjesti u park; a ni kući mi ne ide već dulje vremena. Nadala sam se da će mi ljetno popodne u parku koristiti da se bolje koncentriram. Veselim se radionici, i voljela bih se nekako pripremiti, a ne biti tele. Tevele. Sjedim kući, tako već mjesecima, trudim se pisati i sve završi na način da zurim u poster Marilynke ili naslonjena na suprotni zid, u poster Katharine Hepburn. U zid na kojem je Paul Newman ne gledam, iz jasnih razloga. Umjesto da ja propišem, njegov pogled kao da počne pisati po meni. Hijeroglifi. I što ću sad, ovi ljudi u odijelima se toliko prešetavaju po parku, i taj zvuk njihovih cipela, kao kopita kakvog gordog konja obitelji Windsor. Je li im posao poslovna stanka? Napunili su park mehaničkim zvukom reda i rada. Očekujem step-mjuzikl. Indijski step-mjuzikl. I sad mi neki pas njuši bicikl. Joj, zapela sam nogu džogeru. Da je bar jedan od ovih poslovnjaka, da im uništim taj prokleti red! A ne ovaj jadan tip u nečujnim tenisicama. Ispričava mi se, kao da je on kriv što sam se raskravila. Smiješan tip, malo prebildan i zadržava se malo više nego što bi trebao. Zašto djevojka ne može provesti jedno popodne sama na nekom mjestu, a da joj ne uleti pobjedonosni muški osmijeh koji netom što blickrikne u njen vidokrug razjapi se u nekontroliranu bujicu riječi, najčešće pridjeva. Brzo sam ga srezala, ubacivši u naizgled naivnu konverzaciju, informaciju da čekam zaručnika. Ispred mene je stajao dobroćudni krkan, a za njih je najbolji lijek djevojci u parku da bude djevojka u parku, 1874. g. Istina, ljepuškast je, ali i depiliran. Dok mi sam pogled na depiliranog muškarca ne izaziva zgražanje, slika u glavi koja mi se stvori; njega kako se pomno izbrijava; me plaši. To je jedan od nekoliko poraza koje sam prešutno i sa stidom prihvatila kao žena: moram gubiti vrijeme na bolnu i besmislenu aktivnost da bih bila privlačna društvu, da bih bila društvena. Moram se depilirati. Jedino što mi preostaje jest oprez da mi bolne i besmislene aktivnosti ne preuzmu dnevne rutine u potpunosti, jer dnevne rutine, to sam ja. A takve žene, bolne i besmislene, ideal su atrakcije, one trpe bol i besmislene su. Ja sam se zadovoljila s minimumom koji mi priušti jedan muški osmijeh po popodnevu, najčešće pogrešan. Prokleti komarci! Nije ni šest popodne. Ni komarci nisu što su nekad bili… Zanima me hoće li na radionicu doći studentica predškolskog odgoja. Ona dobroćudna žena koja voli organizirati stvari, simpatična učiteljica. Kao ovo umiruće Sunce mene, ona obasja prostor organizacijom. I kreativnošću. Kreativnom organizacijom. Ona kreira priču, a pjesnikinja je u duši. I dobra je u duši, a dobro je jedno od tri postulata umjetničkog djela. Na svakoj mojoj radionici je bila jedna takva. Kao Seinfieldov ujak Leo, traži da sudjeluješ u razgovoru, u njenim planovima, u kreiranju planova; u svojim planovima!!! Ne podnosim studentice predškolskog odgoja, ne podnosim žene-majke u svojem životu, dovoljna mi je moja.
Biti tu, a ne reći kiši da je
Sunce što suši kišu
niti Suncu
da je kiša što gasi Sunce
Biti tu znači sjediti u besmislenom parku
okružena drvećem
uređenim za besmisao
Pogled na moju depiliranu nogu.
Pjesma je falična i depresivna kao i njena autorica. Ali ja barem svoje pjesmuljke ne dijelim sa svijetom, majko studentice! Te žene s predškolskim sindromom bi uvijek izrecitirale pokoji stih, ako bi se išlo na piće poslije radionice – i tako, jadna ja, uvijek propustim zanimljivu ćasku voditelja i nekog istaknutijeg polaznika. Primamile ili bolje rečeno načele bi me s provjerenom kvalitetom a la Prevert, Parun, a zatim bi uvalile dvostihe, trostihe svoje sumnjive robe. Ja bih se počela praviti da me poezija ne zanima, ipak je to radionica kreativnog pisanja – proze. Proza je nešto drugo, tu sam tvrđa. Kad pišem priču, stvari su pod kontrolom. Poezija me smekša, njen ritam me uljulja i dok shvatim gdje sam već je kraj pjesme i ja se očajnički trudim ispasti duhovita i spasiti se sramote pred samom sobom. Zamišljam kako je izvodi random hrvatska kantautorica, jedna od onih dugokosih s gitarom, kako joj glas drhturi na ljetnome vjetru; njene glasnice su starice na štakama. Prikladno. Mrzim hrvatske kantautorice, tete u vrtiću i tigraste komarce! Oni dobri, stari komarci su tvornica čokolade u Nanterreu u usporedbi s ovim grdosijama! A tu tvornicu se isplati posjetiti. Ako odemo sutra na piće nakon radionice, nadam se da neće biti blizu neke bare.
Radionica kreativnog pisanja
Merak, rekla je Ajša mirnim izrazom lica kao kontrapunktom onome što je morala proživjeti u danima prije izbjeglištva. Merak. I time je završio prvi dan radionice. Voditelj ih je sve iznenadio zadavši im tri motiva odmah u početku (od kojih su dva morali iskoristiti) i samo sat vremena da napišu priču, što se produžilo na malo preko sat i pol. Poslije čitanja im je objasnio da je zadao apstraktne motive u želji da ih oni povežu s nečim određenim. Drugi put će dobiti konkretniju zadaću da osjete koliko je tada lakše napisati priču. Konkretne slike naučiti povezati u rečenice, a njih u fabulu. Posebno je pohvalio Krešinu priču o tinejdžerici Ajši naglasivši izvrsnu karakterizaciju lika. Krešu to nije odveć uzbudilo jer je dobro znao takve priče. Mnoge su našle utočište u Rijeci. Jesen, Sunce i deblo. Motivi se nisu svidjeli Mirni, a pri osjećanju kraja ovulacije, naveli su je da piše o prethodnom danu u parku; nekakvu struju svijesti. Iskoristila je sva tri, ali nije joj se trudilo oko fabule. Počela je sa zurenjem u deblo u parku i završila s monumentalnim opisom istoga. Žena iza nje je iskoristila deblo za erotsku priču, sa Suncem kao kontrapunktom što je nasmijalo neke među koje nisu spadali Krešo i Mirna. Njoj riječki naglasak ne ide uz taj stil pisanja, a čini joj se da ni ženu nisu oduševili zadani motivi, priča je bila zamorna. Stoga je krenula pisati pjesmicu u kojoj kauboj jaše stepom, djevojkama koje stopiraju u galopu dovikne ‘skoči mi na sedlo’, a one se nabiju na obližnje deblo.
KREŠO: Bojim se da u stepama nema stabala.
Mirna se okrene i ugleda Krešu nad sobom i svojim papirom.
KREŠO: Ali funkcionira kao kontrapunkt, generalno.
MIRNA: Pa da, to mi je i bila namjera. Volim te sitne nelogičnosti. Pogotovo u narodnoj poeziji.
Mirna i Krešo se nasmiju.
KREŠO: Zašto to ne pročitaš, čini mi se drugačije…
Mirna ga gleda.
KREŠO: Zanimljivo…
MIRNA: Kako to misliš? Uostalom, ovo je radionica proze.
KREŠO: Nema veze, stvar je u načinu na koji koristiš jezik. To bi bio koristan intermezzo.
Mirna ga pogleda.
KREŠO: Ima u tome nešto što me podsjeća na jazz, način na koji razvijaš temu.
MIRNA: Teško, pa ovo sam načrčkala u deset minuta.
KREŠO: Bilo bi ti jasno da pročitaš naglas.
MIRNA: Ne vjerujem, čini mi se da ti samo želiš čuti ženski glas kako čita eksplicitne sadržaje.
KREŠO: Zapravo sam htio čuti ženski glas kako čita vlastitu, kvalitetnu poeziju.
Mirna se zacrveni, Krešo i dalje stoji na nogama.
MIRNA: Ne bih. Ne čitam ni svoju ozbiljnu poeziju naglas.
KREŠO: A ti i ozbiljno pišeš poeziju?
MIRNA: Da, nažalost.
Krešo sjedne.
KREŠO: I ja imam sličan problem.
MIRNA: Ne znam, meni u zadnje vrijeme stvarno ne ide. Čim spustim kemijsku na papir, kao da moje ‘ja’ otputuje negdje jako daleko i nema ga nigdje na papiru. Zato sve više pišem prozu.
KREŠO: Ali apsolutna poezija podrazumijeva apsolutnu slobodu… Da bi napredovao, ili napredovala, moraš se naučiti nositi s time.
MIRNA: Znaš što mislim da bi mi pomoglo. I ovo će zvučati kao snobizam krajnji: kuća za pisce.
Oboje se nasmiju.
MIRNA: Ali ozbiljno, npr. u Poljskoj ili Francuskoj, može i u Sloveniji. I ne toliko putovanje, koliko ideja da sam omeđena određenom funkcijom jedne kuće, jako daleko od mojeg malog svijeta. Eto, zvuči pretenciozno, ali jedna takva stipendija bi mi pomogla u pronalasku mojeg piščevog ‘ja’.
KREŠO: Sada će ispasti malo blesavo, ali, eto, ovo ljeto smo par mojih s faksa i ja proveli dva tjedna u kući od jednog, u Lici, u pustari… I to s namjerom da pišemo, jer svi se bavimo pisanjem. Filip je čak dovršio zbirku, izdat će mu je Katapult na proljeće… Nije Francuska, ali kad dođeš tamo iz Rijeke, veći ti je šok i to te baš otvori…
—
Krešo i Mirna iduće su ljeto proveli zajedno, u ličkoj kući, bruseći svoje radove. Krešo je Mirni tada, u gluhoj zvjezdanoj noći, puštao džez i otvorio je kao pjesnikinju. Tada su jedno drugome priznali da se vole; Mirna je odlučila svoje ozbiljno shvaćene pjesme objediniti u zbirku ‘Lička Lilith’, za koju iduće godine biva nagrađena mnogim relevantnim priznanjima. Krešo je nešto duže čekao na svoj uspjeh; njegov roman prvijenac, inteligentno i angažirano djelo ‘Znanje je Noć’, također osvaja niz nagrada i zadobiva gotovo kultan status (sudeći po forumima i nezavisnim portalima); priča je to o mladome Romu homoseksualcu iz dobrostojeće obitelji i njegovu sazrijevanju u nošenju s nebrojenim predrasudama hrvatskog društva. Četvrtu godinu svoje ljubavi proslavili su davši intervju Globusu; zajednička fotografija jasno ocrtava na licima im pristao ljubavni i profesionalni uspjeh; Krešo je samo za tu priliku odjenuo svoju, sada već nenosivu, kožnu jaknu u kojoj je upoznao Mirnu. Činilo im se, da im se život razmotava kao precizno složeno klupko; reakcije na njihovu umjetnost bile su podatne kao cvijet u proljetno praskozorje. Ta im je spoznaja daljnji umjetnički trud ojačala; pravila pisanja kojima su ih učili na radionici kreativnog pisanja (prije svega ona o liku, fabuli te horizontu očekivanja), pravila su koja se daju oćutiti i živeći svoj život; upute su to zahvalne onima koji slušaju, koji mogu stajati na kiši. ;-)
