Pjesnik Marko Vešović, na Jergovićevom blogu, napisao je prije neki dan da se kružok oko časopisa Sic! osjeća pretplaćenim na istinu o književnosti, da časopis Sic! soli pamet svima sa Trebevića, da mi kao vitezi riječi volimo lemati druge zbog baljezganja a mislimo da mora biti istina sve što prne ovaj ili onaj iz tog kružoka, pa makar kamen pucao. Nakon što nam se tako intimno približio, da zna čak i šta volimo i kako se ponekad osjetimo, naglasio je da on, profesor Vešović, časopis Sic! uopšte i ne čita. Dobro, to smo znali i prije.
Kada je mjesec dana ranije, Nenad Veličković kontaktirao mene, kao člana redakcije, s pitanjem da li bismo na web stranici našeg časopisa objavili jednu knjigu Marka Vešovića, za što je i on (Profesor) dao pristanak, jer (tačnije) ni Profesor ne bi imao ništa protiv toga, to jest (jamačno) bi i Profesor pristao objaviti svoju knjigu na našem časopisu, ako se mi složimo, ja sam odmah pretpostavio da mora da profesor Vešović uopšte i ne čita naš časopis. Pogledavši još jednom izvatke iz nekoliko tekstova, tom prigodom sam se samo zapitao da li bismo svi mogli ne pogriješiti pomislivši da se nešto Vešovićevo može pojaviti u našem časopisu, a da mi zadržimo minimum koherencije. Uredniku Imamoviću cijelu stvar nisam ni pomenuo, pobojavši se da bi mogao pomisliti kako sam počeo sumnjati u istinu jasnu, koju svaki radni dan džematile idemo ispaljivati iz topova sa Trebevića. To da neko jedan časopis danima ne prati, a da mu je sasvim prihvatljivo da tu objavi svoju knjigu, rizikujući čak i da taj časopis nalikuje Saffu ili Novoj srpskoj političkoj misli, meni se naravno i tada činila stvar logičnom i jasnom kao keks.
Profesor Vešović konačno, u ovom tekstu, priznaje da on naš časopis ne čita, i sada su stvari legle na svoje. Redovno nas ne čitajući iz dana u dan, on tako naprimjer nije mogao nikad vidjeti na našem portalu tekst Godina stotinu pedeset osma u kojem se zanimljivo preispituju njegovi koncepti o pjesničkom jeziku. Budući da nas iz broja u broj ne čita li ne čita, on svakako nije u tekstu S onu stranu linija fronta upratio slučaj jednog autora čiji roman nije podržan na konkursu entitetskog Fondacije za izdavaštvo, kada je Vešović žirirao, da bi onda, Vešovićem kao selektorom, bio uvršten među najboljih 5 romana sa postjugoslovenskog prostora, u borbi za nagradu Meša Selimović. Kao naš vjerni nečitalac, Vešović pogotovo nije nikad vidio ni jedan brzinski tekst Pogled na bh. književnost iz helikoptera koji skreće pažnju na njegovo antologisanje, kada je, kao najveći borac protiv svih naših nacionalističkih opačina, zajedno sa Enesom Durakovićem uvrstio pjesme Rajka Otrova Noge u antologiju bh. poezije iz 2000. Nismo mi ustvari stigli napisati, koliko je Vešović mogao ne pročitati.
Iako nas svakodnevno ne prati, Vešović opisuje u tekstu kako kod nas kritičari redovno, kao pred tročlanom komisijom genija, polažu za mudrace. On čak misli da one koji kod nas polože tako za mudrace, nastavljamo kontrolisati šta pišu i u tekstovima koji se i ne objavljuju u Sic!u. Vešović je stekao pravu sliku o našem tajnom udruženju i terorističkim aktivnostima, često nas ne čitajući. A nije baš ni da Vešović nije pročitao ništa sa Sic!a: on je pročitao moj tekst o Kovaču sa E-novina koje također ne čita. Ostao je, kaže, zgrožen što je tako veliki pisac pao u šape tako lošeg analitičara, poručujući mi da se džabe šlepam uz Kovača, da će mutna Drina odnijeti sve što sam o Kovaču napisao, da ne vjeruje da ću tako doživjeti besmrtnost jer kepec ne može dugo jahati na grbači diva, a Kovač je za mene div, što je stvarno bilo teško dokučiti. Vešović je mene likvidirao u tri rečenice, bez izlišnih argumenata, bilo je dovoljno to što je rekao. I ja sam se prije dok sam igrao fudbal u FK Igman služio sličnim metodom kao Vešović, a isto tako se služi i Edin Džeko, još i sad, što je nedavno pokazao i in vivo pritrčavši jednom austrijskom igraču usred utakmice i rekavši mu da je pička i da će mu razvaliti usta poslije utakmice. Kako bi bilo da se i ja sad vratim starim manirima?
Slažem se da je doista smiješno što sam ja uzeo pisati o Kovaču, što sam se ja morao odmjeravati s tim divom, šteta što Vešović nije nešto napisao o njemu, da vidimo koliki bi on ispao pored Kovača, jer su generacijski bliski i ja sam siguran da bismo onda vidjeli kako dva diva, ruku pod ruku, odlaze u besmrtnost. Vešović već sada pripada sav vječnosti, on će se uskoro pretvoriti u zvijezdu, on tamo spada zadnjih dvadeset godina, otkako su ga ustoličili za Mesiju poezije i Zeusa našeg književnog života. Ne misliti uvijek kao on, ne pokloniti mu se do zemlje, kako sam piše, dopušteno je u našem demokratskom društvu, ali to već znači jesti govna. Kod nas misle ako ih Profesor ne čita, da onda i ne postoje. On već sada presuđuje ko je za mutne Drine a ko za besmrtnosti kao Jergović, koji je još prije četrdeset godina stekao vječnost. Pišući jedan o drugom, jašući jedan na drugom dok su još živi, za razliku od mene koji se šlepam mrtvom Kovaču, Vešović i Jergović se takmiče ko će koga više hititi u nebo, i kako tim bogovima – koji tekstove procjenjuju sa aspekta vječnosti i misle da se samo zato piše – objasniti da se nekome jebe za tu njihovu besmrtnost i književnost i da je zanimljivije danas i sutra. Što se mene tiče, ta mutna Drina može večeras odnijeti sve moje tekstove.
Nema mnogo onih koji se nisu prepali nijihove slave, još nenamirene. Vječni analitičar Jergović napisao je tekst u kojem besmrtno otkriva da je Kovač pisao prozu koja je življa od zbilje. Nije stoga ni čudno što Vešović, opet Džekinom metodom, brani Jergovića od nekih naših kritika. On pita kako mi možemo tako kasablijski o Jergoviću, kad je on stekao evropsku i svjetsku slavu, isto kao što je Džeko potpisao za Manchester City. Pri tom se on služi jednim sasvim neprofesorskim i neprovincijalnim argumentom u korist Jergovićeve nedodirljivosti, evropskom i svjetskom slavom njegovom. Aleluja! Ja moram priznati da je meni drago što uopšte nisam naškodio Jergoviću u sticanju evropske i svjetske slave (naprimjer svojom kritikom Raslo mi je Zakum drvo), što taj tekst niko nije primijetio i što se niko nije smijao, što ga niko nikada nije ni pročitao, pa i što je autor ostao toliko hladnokrvan ne rekavši ni riječi, vjerovatno ga nikada, kao i Vešović, i sam ne pročitavši.
Nama je lako pisati jer to niko ne čita. Evo, ja sad s ovim tekstom mogu ovdje i stati, jer znam da ga niko neće pročitati. Mogu i nastaviti pisati do sutra, ali ga prekidam sada iz straha, da se ne bi ko naljutio odlučivši još jednom sve ne pročitati i napisati pri tom novih četrdeset kartica teksta.
