Na svom blogu je 6. aprila dr. Ibrahim Kajan[1] objavio tekst pod naslovom Predrag Lucić: satira ili izrugivanje? Tekst je potpisao imenom i titulom – dr. Šta je doktorsko u njegovom blogu?
Doktor počinje definisanjem građe: građa je snimak s jutjuba (dr. to piše yu tube):
Jutros mi je na facebooku osvanuo yu tube, insert s neke „priredbe“ koji prikazuje „autorsku izvedbu Predraga Lucića“, naslova „Ići, mići, Ahmići“. Teško sam je odslušao, s dosta je šumova,a nekoliko riječi nisam odmah ni razaznao. Koliko sam shvatio, tu je riječ o parodiji i antifašističkoj podtekstualnoj dimenziji teksta. Druga je stvar je li autorova namjera uspjela ili se, zapravo pokazala potpuno kontraproduktivom.
Je li doktor-bloger možda potražio još neki alterantivni izvor? Je li pokušao pronaći negdje tekst pjesme otkucan, da mu ne smetaju šumovi? Nije. U blogerskom metodu građa i predmet analize su ono koliko se shvati. Šta je doktor shvatio?
Da je tu riječ o parodiji i antifašističkoj podtekstualnoj dimenziji teksta?
Doktor-bloger pretpostavlja da njegovi čitaoci znaju šta je podtekstualna dimenzija teksta, i uopšte šta su dimenzije teksta i koliko ih tekst ima, pa žuri da im objasni ono što je puno komplikovanije – termin parodija:
Parodija je književni oblik koji podvrgava ismijavanju drugo književno djelo, na način da bude prepoznato i po sadržaju koji se izvrgava i po stilu pisca koji se ismijava. Parodia u grčkom i znači: suprotna pjesma. Lucić ne parodira književno djelo, nego temu jednog od najgnusnijih zločina nad Bošnjacima, onoga u Ahmićima što su ga „obavile“ jedinice HV i HVO “Jokeri” 16. Aprila 1993. godine.
Zašto doktor-bloger zaključuje da je ovo parodija, a ne travestija?
Zato što je odlučio hiniti da ne zna ništa o opusu Predraga Lucića (a zna, inače odakle bi izvukao onaj antifašizam). Zašto je tako odlučio?
Zato što zna da bi ga sve relevantne i dostupne činjenice obavezale na drugačiji zaključak.
Naime, travestija je, a to je ono što Lucić radi, mijenjanje poznate forme ubacivanjem u nju neočekivanih i nepripadajućih elemenata. Konkretno, u folk ili pop pjesme elemenata aktuelne politike. A sve to s ciljem, satiričkim, da se ta politika osudi zbog katastrofalnih posljedica koje je izazvala. Pa je tako i dalmatinska pjesma Mali Ćićo travestirana u Ćići, mići, Ahmići. Lirski subjekt, zločinac, opisuje masakr kao da pjevucka šlager. I upravo taj kontrast, postignut travestijom, naglašava monstruoznost zločina u Ahmićima. Lucić, odlično odabranim književnim postupkom ne samo da osuđuje počinioce, on osuđuje i ideologiju koja stoji iza njih i koja odbija da se suoči s vlastitom odgovornošću za masovna ubistva do kojih je dovela. Upravo travestija, kontrastom, dvadeset godina nakon masakra, upućuje na smisao cijele satire: nisu čudovišta samo zločinci, nego i svi koji s lakoćom preko zločina prelaze, i koji zločince proglašavaju herojima.
Sve je ovo profesor s fakulteta humanističkih nauka dr. Ibrahim Kajan mogao da vidi i kaže. Ali on ipak zaključuje da Lucić ne parodira književno djelo, nego temu jednog od najgnusnijih zločina nad Bošnjacima.
Takav zaključak nije samo proizvoljan, nego je i besmislen. Doktor citira Solara, koji kaže da parodija podvrgava ismijavanju drugo djelo, a onda, iako je upravo bio shvatio da je riječ o parodiji zaključuje da se parodira ne drugo književno djelo nego tema zločina.
Na osnovu takvog zaključka presuđuje:
Naravno, Predrag Lucić nije genije kakav je npr. bio Chaplin u Velikom diktatoru (filmskoj satiri na njemački nacizam i pojavu Hitlera) a njegov „pjesnički uradak“ nije ostvarenje koje bi se moglo nazvati pjesmom i prispodobiti ga satiričnoj književnosti.
Presuda nema nikakve veze s prethodnom argumentacijom. Ona je donesena na nepozudanom uzorku, bez dodatne provjere, s namjernim previđanjem konteksta, uz očigledne materijalne i logičke greške.
Pjesma se, poentira doktor-bloger, ne može nazvati pjesmom jer je publika nije tako doživjela:
Javna recepcija njegovog stihovanog političkog stava pročitana je i kao „izrugivanje žrtvama“, što znači da mu je pjesnička misao nedovršena, neprimjerena i zapravo upitna – prije svega kao satira savršeno jasne adrese.
(Valjda: u javnoj recepciji je njegov stav pročitan? Inače, koja, čija javna recepcija?)
Naprotiv, Lucićeva je misao dovršena, u kontekstu iz koje je istrgnuta. Istrgnuti je i proglašavati neprimjerenom metod je manipulacije a ne nauke.
Svaki je bloger slobodan da nečiju pjesmu doživi ovako ili onako, i da svoj doživljaj podijeli sa svijetom. Ali bloger koji se potpiše kao doktor (i koji je pri tom profesor humanistike) u tom smislu ima veću odgovornost. On je kao profesor i naučnik dužan da daje odmjeren, objektivan i argumentovan stav. On bi kao stručnjak trebalo da brani istinu, da iznosi činjenice, da u javnom prostoru, ako već u njega ulazi kao dr. pouči one koji ne znaju, obavijesti one koji su neobaviješteni, uputi one koji su neupućeni.
Suprotno zaključku doktorovog bloga –
Bez obzira na kredibilitet Lucića i njemu sličnih glasnih kritičara tadašnjeg hrvatskog režima, zločin ne može biti predmet satire posebice u okolnostima dominantnog odbijanja suočavanja većine sa zločinima iz prošlosti i odbijanja odgovornosti za zločine koji su počinjeni u ime te većine.
– predmet Lucićeve satire nije zločin, nego negiranje i veličanje zločina. Lucić svojom satirom, ovom pjesmom kao i najvećim dijelom svog opusa, traži od kolektiva da se suoče za zločinima koji su u njihovo ime počinjeni i da osude one među sobom koji su za te zločine odgovorni.
Izbor da se to pogrešno protumači nema veze ni sa satirom ni sa literaturom.
Prilozi:
1. Tekst dr. Ibrahima Kajana.
2. Pjesma Ćići, mići, Ahmići
3. Mali Ćićo
1.
PREDRAG LUCIĆ: SATIRA ILI IZRUGIVANJE?
http://kajankajan.blogspot.com/2013/04/predrag-lucic-satira-ili-izrugivanje.html?m=1, pristupljeno 10.04.2013. u 9.42.
Ići, mići, Ahmići Predraga Lučića
Piše: dr. Ibrahim Kajan
Jutros mi je na facebooku osvanuo yu tube, insert s neke „priredbe“ koji prikazuje „autorsku izvedbu Predraga Lucića“, naslova „Ići, mići, Ahmići“. Teško sam je odslušao, s dosta je šumova,a nekoliko riječi nisam odmah ni razaznao. Koliko sam shvatio, tu je riječ o parodiji i antifašističkoj podtekstualnoj dimenziji teksta. Druga je stvar je li autorova namjera uspjela ili se, zapravo pokazala potpuno kontraproduktivom.
Parodija je književni oblik koji podvrgava ismijavanju drugo književno djelo, na način da bude prepoznato i po sadržaju koji se izvrgava i po stilu pisca koji se ismijava. Parodia u grčkom i znači: suprotna pjesma. Lucić ne parodira književno djelo, nego temu jednog od najgnusnijih zločina nad Bošnjacima, onoga u Ahmićima što su ga „obavile“ jedinice HV i HVO “Jokeri” 16. Aprila 1993. godine.
Pošto Lucić ne parodira drugo književno djelo, njegova se „pjesmica“ može smatrati satirom kojoj i jest zadatak da „krtički ismijava pojedinca, skupinu, državu ili vlast“, pa je kao takva, često korištena kao sredstvo političke borbe“. Milivoj Solar smatra da se, u širem smislu, satiričnim može smatrati „svako književno djelo koje podrugljivo, duhovito i i najčešće oštro i karikirano osuđuje općeljudske ili društvene mane“.[1]
Tekst je pokušaj da se u ich formi a „kroz oči zločinca“ ponovno „prikaže zločin“ – kao „misaona struktura hrvatskog nacizma“ i da na taj način, suočena s licem humanizma i ljudske razboritosti – pokaže (kao savršeni kontrast) svu bijedu Tuđmanove politike s pram Bosne i Hercegovine i sudioništva Hrvatske u agresiji na našu zemlju. „Izvršni akter“ u pjesmi (koja „kopira“ zbilju) je HVO a čije „stavove“ izgovara i ostvaruje Dario Kordić.
Ići, mići, Ahmići
Mala lica, muslimančići
Ako ih ne zatučeš, kad narestu
navučeš veliki belaj za vrat
I postaću velik, i klaću kako četnik
Gospoja Kordić, žena će bit’ od hrvatskog viteza
– – – – – – – – – –
Ići, mići, Ahmići…
Niko živ iz njih ne smi izići
Pucaš redom bezveze
Poslje kriviš Ingleze
Ča su sve to posnimili…
– – – – – – – – – – – – – – – – –
Osvojiću Travnik
I postaću poglavnik
Gospoja Kordić žena će bit’
od silnega Darija
Ići, mići, Ahmići…
Ja ću zbog njih i u Haag stići
Pa ću reć’ žaj mi nije
Bilo pobit balije
Ni za dvi vake robije
– – – – – – – – – –
Spominjanje predsjednika današnje Hrvatske Ive Josipovića i zagrebačkog gradonačelnika Milana Banića je fukncionalne priroda: prvog da je svojim dubokim saućešćem nad nevinim žrtvama, kao i Willi Brandt klečanjem pred spomenikom nacizma, potvrdio „da Hrvatska tija je rat“; Bandić i „drugi Zagreb“, bit će razlog (Milan će Bandić kauzi biti sveti Dario) u kojem Kordić, „lirski subjekt“ očekuje za svoje „hrvatstvo“ – ništa manje nego beatifikaciju, uzdignuće među blažene! Sveti Dario!
Naravno, Predrag Lucić nije genije kakav je npr. bio Chaplin u Velikom diktatoru (filmskoj satiri na njemački nacizam i pojavu Hitlera) a njegov „pjesnički uradak“ nije ostvarenje koje bi se moglo nazvati pjesmom i prispodobiti ga satiričnoj književnosti. Javna recepcija njegovog stihovanog političkog stava pročitana je i kao „izrugivanje žrtvama“, što znači da mu je pjesnička misao nedovršena, neprimjerena i zapravo upitna – prije svega kao satira savršeno jasne adrese.
Zbog toga je, očito, i uslijedilo pismo Udruženje građana žrtava rata 92-95 ‘16. april’, iz Ahmića, u kojem između ostalog stoji:
‘Preživjeli i porodice žrtava jednog od najmonstruoznijih masakara nad civilnim stanovništvom u protekloj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, ne prihvataju ovakav način satiričnog ismijavanja zločinaca iz vlastitih redova naroda kojem pripada Lucić, pri tome se ne obazirući na senzibilitete preživjelih žrtava i porodica nevino stradalih.
Bez obzira na kredibilitet Lucića i njemu sličnih glasnih kritičara tadašnjeg hrvatskog režima, zločin ne može biti predmet satire posebice u okolnostima dominantnog odbijanja suočavanja većine sa zločinima iz prošlosti i odbijanja odgovornosti za zločine koji su počinjeni u ime te većine.
U Mostaru, 6. IV. 2013.
2.
UDARIO AKORDIĆ
IĆI MIĆI AHMIĆI
Ići mići Ahmići…
Malo selo kao u priči
Iz Iljadu i jedne noći,
Pa će HVO doći –
Iljadu i druge neće ni bit!
Ići mići Ahmići…
Mala dica muslimančići,
Ako ih ne zatučeš,
Kad narestu navučeš
Veliki belaj za vrat!
I postat ću velik
I klat ću kako četnik,
Gospoja Kordić
Žena ce bit
Od hrvatskog viteza!
Ići mići Ahmići…
Niko živ iz njih ne smi izići!
Pucaš redon bez veze,
Poslin kriviš Ingleze
Ča su sve to posnimili.
Da mi je džamiji prići,
Sorit je nako bez riči…
Oš minaret u blatu?
Sve na ponos Hrvatu,
Svega ima u Kordića!
Osvojit ću Travnik
I postat ću poglavnik,
Gospoja Kordić
Žena će bit
Od silnega Darija!
Ići mici Ahmici…
Ja ću zbog njih i u Haag stići,
Pa ću reć: “Zaj mi nije
Bilo pobit balije
Ni za dvi vake robije!”
Ići mići Ahmići…
Došli kleknit Josipovići,
Došli ispriku kazat
Da se more dokazat
Da Hrvatska tila je rat.
Ja postat ću blažen
Iz Zagreba osnažen,
Milan će Bandić
U kauzi bit
Za svetoga Darija!
(Prvi puta pročitano: Melodije Bljeska i Oluje, Kino Pobjeda, Zadar, 17. travnja 2010.)
3.
Ići mići brodići
i ćili mlodići
i ćorni tići kosići
po fumariću klikićedu
Da mi je Tonćici prići
reć joj tri ćetri rići
rići o srići ka o prići
pa neka son jo tako mići
Ja postat ću velik
i bit ću jok ko ćelik
Tonćica moja žena će bit
od mićega Ćićota
Ići mići valići
sularići tiramolići
ako ćete koćete ako ćete dišpete
sve jemo u Ćićota
Još zovu me Ćićo pivac
jer brzo mi pukne živac
trćen i skaćen ka kokot
prstima ćupon jo ćokot
Ja postat ću velik…
Sazidat ću veliku kuću
kupit ću krove ćo muću
i jonce bile i veštu od svile
Tonćici daću na dar.
Ja postat du velik…
dodatak
Piturat ću fiću u žuto
i vozit ću ga juto
neka svi judi vide
i neka se jide ća nemaju fićota
Mići Ćićo u fići
kad tad će Tonćici prići
uz kalu niz kalu svu dicu ća balu
će vozit u fićota
Ići mići dolćići
karatili turnjići i sići
patoti mlekini minćuni i vina
Tonćice sve jemon jo
Ma nije baš sve tu muje
tu deset mi braće još stoje
ma dobit ću jo jedan dil
jer ćaći jo san mil
Ne brini Tonćice moja
ti bit ćeš ka gospoja
sluškinja za te robu će prat
a ti ćeš samo spat
(Emil Jakovčević: izvor: http://www.pdsumar.hr/pjesmarica.htm#malicico)
[1] Nakon školovanja u rodnom Mostaru diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Dubrovniku i Fakultetu za defektologiju u Zagrebu, u kojem je nastanjen od 1969. Magistrirao je i doktorirao na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. Radio je u Zagrebu kao lektor, bibliotekar, urednik časopisa itd. Akademsku godinu 1989/90. proveo je na naučnom istraživanju u Ankari i Istanbulu. Od 1992. glavni je urednik časopisa “Behar”, pokrenutog u KDB “Preporod” (Hrvatska), čiji je osnivač i predsjednik (1991-2001). Radio Zagreb emitirao je 5 njegovih radiodrama, od kojih je jedna za djecu, a Radio FBiH “Katarinu Kosaču – Posljednju večeru”, koja je doživjela 2 scenske postavke: prvo ju je na scenu postavio Mostarski teatar mladih (2003) u režiji Seada Đulića i Tanje Miletić-Oručević, a potom kultno sarajevsko pozorište SARTR, u režiji Gradimira Gojera. Od 2001. godine radio je kao pomoćnik ministra za kulturu u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta HNK, a potom kao profesor na mostarskom Fakultetu humanističkih nauka, gdje je jedno vrijeme bio i vršilac dužnosti dekana.
(Izvor: http://bs.wikipedia.org/wiki/Ibrahim_Kajan)
