Haris Imamović: Žene vaše su njive vaše

Čak je i Andrić kazao da je Skender „rasan pjesnik“. Zar ima veće pohvale od Andrićeve? I za konje se kaže da su „rasni“. Uistinu, Andrić jest bio „gospođica“, pa i ironičan, kada je u pitanju komplimentiranje, ali u vezi s ocjenom Skenderove poezije prije će biti da su konzulska vremena u Berlinu učinila da „rasno“ u njegovom valorizacijskom glosariju  postane jedan od cjenjenijih superlativa za dobro, nego što je htio uporediti pjesnički posao, koji je i sam obdjelavao u mladosti, s djelatnošću tih plemenitih životinja koje, kako kaže Crnjanski, imaju oči kao Dučić.

Kad se postave previsoki estetski kriteriji, onda pjesnik ne može biti ni dobar ni loš. Jer, kad pjesnik mora biti odličan, onda je dobar pjesnik isto što i prosječan, prosječan isto što i loš, a loš pjesnik ne može biti pjesnik. Drugim riječima, dobar pjesnik je, kao i loš pjesnik – contradictio in adjecto. Štaviše, u tom sistemu vrijednosti, ne postoji ni odličan pjesnik: to je pleonazam.  Da je Andrić, kad su tražili da pojasni kako on sa svog estetskog Olimpa gleda na Skendera, ostao dosljedan svojoj mula-hasan-dedinskoj prirodi i škrto odvratio da je Kulenović – pjesnik, ta himbena poludemencija za sofističkog pristalicu „visokih kriterija“ ne bi nužno morala biti tumačena kao tautološki auto-dafe, jer kazati (odličnom) pjesniku da je samo pjesnik trebalo bi da je najveća pohvala.

„Sad govore da on nije bio veliki pesnik. ‘Veliki pesnik’, ‘mali pesnik’, ocena četiri, ocena pet. Kao da smo đaci“, kaže Crnjanskim u jednom intervjuu u vezi s pojedinim mišljenjima o Šantićevoj veličini. Neupitno je da zna biti gadno kad kritičari uzmu da mjere veličinu nekom pjesniku. Ali da li je Crnjanski posve iskren kad povodom Šantića govori da veličina nije bitna?  U istom intervjuu, recimo, taj naš estetski anarhista bez ironije ocijeni da je Dis, kojem su Popovići osporavali vrijednost, bio “pravi pesnik”. Ocjena četiri, ocjena pet.

Kiš je kazao da je Skender „rudar jezika“. Čini se da je time pogođena suština. Za pjesnike se, i prije i poslije Bodlerovih “Suglasja”, govorilo da su kadri uočiti veze među stvarima i riječima koje drugi ne uočavaju. Ali čini se da je ono što „rasne“ pjesnike razlikuje od ostalih upravo suprotna vještina: oni, naime, uočavaju razlike među stvarima i riječima, koje drugi ljudi, pa čak ni drugi pjesnici obično ne uočavaju.  „Rasni“ pjesnici jesu alhemičari, koji, imajući smisla za poistovjećivanje naoko posve različitih riječi, pretvaraju jezik u zlato, ali da bi ta alhemija riječi bila moguća potrebno je da pjesnik – budući da u poeziji nema podjele rada – najprije zađe duboko u jezičku planetu i, sa smislom za razlikovanje naoko jednakih riječi, iskopa poetsku rudu.

Da bismo vidjeli šta sve to znači, ponovo ćemo učiti maternji jezik, prolazeći stih po stih, riječ po riječ, kroz Skenderovu poeziju. Kroz onaj jedini nenaslovljeni sonet iz prve zbirke (1966.) koji počinje sljedećim stihovima:

Ugledam – dojke. (A to dva brijega gola i obla,

i vrhom im džbunje rudi: gle, maline bradavica.)

Usrknem sunca i dažda do plavih omaglica

pa usnama svoje sjenke po njima klonem ja oblak.

Treba zastati već kod prvih riječi. Naš lirski junak vidi dojke. O tome, međutim, ne može biti govora. Dok vidjeti znači reagirati na nešto osjetilom vida i sresti nekog poznatog, ugledati znači u času vidjeti, spaziti slučajno, primijetiti iznenadno. Vidjeti je fiziološka reakcija, ugledati je i to, ali i emocionalna reakcija. Vidjeti je biološki čin, ugledati je egzistencijalni. Vidjeti dojke znači vidjeti ih okom, ugledati dojke znači vidjetiih srcem, da ne kažem nečim drugim. Drugim riječima, da je gledalac iz Skenderovog soneta (samo) vidio dojke, značilo bi da i nisu neke.

Sigurno je da gledalac ne “reaguje na dojke osjetilom vida”, niti su te dojke, koje ugleda, njegov poznanik, prijatelj, pa da bi ih mogao vidjeti. On vidi dojke, koje dotad nije poznavao i vidi ih, u času, slučajno, neočekivano. Možda se čak zastidi što ih je ugledao.

Nije slučajno ni što crta dijeli prvi i drugi dio rečenice; gledaoca i dojke. Neko bi rekao da je ta crta uzbuđenja sugestija erekcije; može biti i to, da se zarez pretvorio najprije u crticu pa onda i u crtu, ali prije će biti da pauza koju crta označava sugeriše određenu distancu spram dojki. To što ih ugleda s crtom može značiti da se stidi, da su mu dojke, koje je ugledao, tuđe (pri tom ne mislim samo da ih posjeduje žena), nedokučive, neuhvatljive. Crta znači da proguta knedlu prije nego što ih imenuje.

Za onog ko se rodio, kaže se da je “ugledao svijet”. I “dojke” su u asocijativnoj mreži s novorođenim. Tako je teško ne prisjetiti se navedene fraze povodom početka ovog Skenderovog soneta. Ali, iz njegovog nastavka, vidimo da pjesnik kontekstualno mijenja značenje i toj frazi. “Ugledati dojke” znači kod njega “ugledati svijet”. Za novorođenče je majčino tijelo cijeli svijet, za našeg sonetistu cijeli je svijet – žensko tijelo.

Pogledajmo stihove koji slijede. U njima se metaforički poistovjećuju ugledane dojke sa “dva brijega gola i obla”. Na prvu bi se činilo da je hiperbola („toliko velike grudi!“) jedini motiv navedene identifikacije. Ali jasno je, nakon što prođemo kroz cijelu pjesmu, da je pretvaranje dojki u izbočine zemljine kore samo dio opće metafore: cijeli svijet će se, nakon uvertire s dojkama, poistovijetiti sa ženskim tijelom. (Kao u „Ševi“, kad Skender neobrađenu zemlju poistovjećuje sa ženom, zove je „porodiljom izobilja“, „nevjestom“, kojoj „slabine rodne drhte“, jer je mlada ostala „udovica“, ostala je bez orača, koji su otišli u vojsku, a koje ševa zove „zemljinim ljubavnicima“.)

Tako ne staje samo na jednačenju dojki sa bregovima, već i razvija tu metaforu, pa kaže „i vrhom im džbunje rudi: gle, maline bradavica“. To su dvije metafore u jednoj! Nemojmo pomisliti da je pod džbunjem, koje rudi mislio na eventualne malje. Dovoljne su i dvije analogije za razvijenu metaforu.

„Usrknem sunca i dažda do plavih omaglica“, kaže dalje. Dok piti znači puštati vodu da uđe u usta, srkati znači piti s naporom, uvlačiti u sebe, usisati. Srkati znači piti ustima, a ne rukama. Srkati znači uvlačiti u sebe nešto što se opire. Nešto što je vrelo, žitko, živo. Nešto što, iako je neživo poput kafe ili juhe, nije pasivno prema činjenici da ga pijemo. To je nešto čega se pomalo i plašimo. Nešto što pijemo malo-pomalo. Srkati može značiti i ćejfiti. „Pušio je uvlačeći sa strašću, halapljivo dimove“, kaže jedan primjer iz rječnika.

Dojke iz prvih stihova imaju obilježja svih navedenih objekata srkanja. One su nešto žitko, živo, nešto što je toliko privlačno da bi ga naš junak nastojao uvući u sebe, ljubiti, dojiti, a istovremeno ga se plaši, kao da će se opeći. Zato on samo „usrkne sunca i dažda“. Zato što bi volio baš srknuti te dojke, sa strašću, halapljivo, i zato što neće ili ne smije, stid ga je ili strah, pa ih zamijeni sa suncem i daždom.

„Dobiva, primati, uzimati iz nekog izvora snagu, znanje, slast i sl, napajati se čime“, kaže rječnik o glagolu „srkati“. Izvor iz kojeg usrkne slast naš junak jesu sunce i dažd erotizirani neposrednim prisustvom dojki. Ali kako usrknuti sunce? Dažd i može nekako, mada je i kišnica prehladna za srkanje.

Po rječniku „srkati“ znači i udisati vazduh („udisati željno, požudno vazduh“), pa se čini kao navjerovatnijim da junak našeg soneta ne srče ni sunce ni dažd, već njihovu mješavinu – isparavanje vrele zemlje, nakon ljetnjeg pljuska.

Poznato je, pored ostalog i iz Skenderovog eseja „Iz humusa“ ili „Jesenskih voda“, koliko snažan utjecaj ima na ljudsku dušu, a još više na tijelo, zemlja kad ovlaži (kao žena). U svjetlu te intepretacije postaje jasniji i nastavak stiha: „Usrknem sunca i dažda do plavih omaglica.“

Omaglica je „laka magla“. Njome se dočarava pejzaž u kojem se odvija radnja soneta – nakon proljetnjeg pljuska, na nebu su rijetki oblaci, koji ne zakrivaju nebo već ga samo čine svjetlije plavim, „plave omaglice“. Ali doslovno značenje u samom sonetu nije primarno. Riječi „do plavih omaglica“ odgovara na pitanje koliko je sunca i dažda usrknuo onaj koji govori, a ne na meteorološko-pejzažno pitanje o boji nebesa. Fokus je na unutrašnjosti, na stanju duše onog, koji govori u sonetu, a ne na vanjskosti, na stanju neba. Tako „plave omaglice“ znače najprije da se našem junaku zavrtjelo u glavi, vinuo se u nebesa, nakon što je vidio one dojke-bregove. Usrknuo je sunca i dažda, vazduh mu je nadražio nozdrve, toliko da je osjetio zanos, zanesenost, zanebesanost.

U idućem stihu će taj zanos, koji izaziva lakšu slabost, gradirati u nešto više, odnosno nešto niže. „Pa usnama svoje sjenke po njima klonem ja oblak“, kaže pjesnik. Klonulost je „jača slabost“, klonuti znači „izgubiti snagu, iz uspravnog položaja preći u poluviseći, objesiti se, spustiti se, pasti; oslabiti, malaksati, iznemoći“. „Da me ljubav slabi do slabosti zraka providna i laka“, kaže Crnjanski u „Stražilovu“.

Dok je omaglica, kao zanos, usmjerena ka nebesima, klonulost je padanje prema zemlji. Zato on klone „usnama svoje sjenke“, padne po dojkama tim usnama, usnama svoje sjenke, a ne pravim. Poistovjećujući sebe, u seksualnom činodejstvovanju, sa svojom sjenkom, junak našeg soneta obezvređuje vlastitu ličnost: on je, reklo bi se, samo sjenka od nekadašnjeg čovjeka.

O prirodi njegovih motiva za suzdržano ponašanje, moglo bi se reći nešto ako znamo da „baciti sjenku na nekog“ je metafora za – „dovesti u sumnju nečije poštenje, čestitost“. Tako je možda stid junaka soneta zapravo želja da ne obeščasti tu našu „nosačicu dojki“ (Rembo).

Poistovjećivanje sa oblakom u idućoj metafori u ovom stihu također nije zasnovano samo na jednoj analogiji. Pored toga što pjesnik svodi sebe na funkciju bacanja sjene, koju oblak ima, on u toj metafori priziva i „oblak“ Majakovskog kao simbol čednih namjera, seksualne neopasnosti.

Nerealiziranost seksualne želje, u drugoj strofi u potpunosti otvara panerotski doživljaj:

Baštovan, stegnom trešnje milim – da isoči sva će.

pupoljkom sluti me breskva – pa ko da vazduh procvjeta.                           

U duplje, pukline, čaške, ja nenasiti vjetar,          

na iglama njuha uđem i rijem im mrko saće.

 

Ima nečeg duhovitog u ovom prizoru kad naš baštovan miluje („nježno prelazi ruku, gladi s nježnošću“) stegno trešnje, a ona onda počne puštati sokove iz rane među butinama. Sonet ne kaže „rana“, ali pretpostavlja da znamo kako trešnja pušta smolu na mjestu gdje ju je pogodila sjekira, i da imamo u vidu dosadašnju stidljivu suzdržljivost „oblaka u hlačama“ prema „nosačici dojki“.  (Našem romantičnom junaku je uzaludno govoriti da se ne plaši rane, da je stotinu pasa oblizalo tu ranu, pa je već zacijelila, ona je i dalje za njega – rana. Nije htio da gurne svoj posoljeni kukuruz u nju.)

Za razliku od trešnje, breskva je još uvijek nevina. Ona nema ranu, već „pupoljak“. Ona ne plače, kao ona djevojka iz pjesme, kojoj je „jutros“ ruža procvjetala. Ona sluti našeg lirskog heroja, a njemu ko da „vazduh procvjeta“. To cvjetanje vazduha, koje je metafora za nerazješiv čvor u koji su se spojila dva vida materija (cvijeće i vazduh), kroz srkanje novih mirisa, inicira  kulminaciju panerotskog doživljaja u idućim stihovima, gdje naš junak, pripremivši čitaoca sa ekstenzivnim cvjetoredom metafora za ložesnu („u duplje, u pukline, u čaške“)  konačno penetrira, poistovjetivši se s („nezasitim“, zagorjelim) vjetrom.

Šta su to, kakve su to „igle njuha“ na kojima naš vjetroviti vranac ulazi u cvijeće. Činilo bi se da su te igle u funkciji njegove metaforičke identifikacije sa pčelama, kao drugim najznačajnijim mužem biljaka, ali gdje to pčele riju (svoje) saće?

                Za nervoznog čovjeka, nestrpljivog, kaže se da je kao „na iglama“. Tako, kad naš sumatraista uđe „na iglama njuha“, bit će da se time najprije utvrđuje – ono što smo već rekli – da ga je njuh, da su ga mirisi koje je osjetio, kad je „vazduh procvjetao“, učinili nestrpljivim, nervoznim, pa se morao olakšati. Nije više (mogao biti) suzdržljiv. Makar s trešnjom i breskvom, kad je morao biti sa onom sisuljom iz prvog stiha.

„Rijem im mrko saće“, kaže naš junak. Čije saće? Trešnjino, breskvino? Pčelinje. Ako jeste pčelinje – a čije bi drugo bilo – da li se to kod novorođenog plodioca već rodila sujeta, pa želi da ukloni ćelije (od voska napravljene radi polaganja jaja), koje su na njegovim ljubavnicama, ostavile pčele, kao njihovi pređašnji oprašivači? Možda, ali najprije će biti da se „saće rije“ samo radi dočaravanja penetrirajuće silovitosti našeg vjetrovitog Ozirisa.

Ovo pražnjenje akumulirane, potisnute seksualnosti, podsjeća na pražnjenje jednog mitskog, također stidljivog, suzdržljivog junaka ovog jezika.

U trećem poglavlju, Ahmed Nurudin, pritisnut nedavnim saznanjem o bratovom zaptu, nakon susreta sa rukama kadinice („ugledam – ruke“), bježi od jurjevske noći, pune djevojačkog kikota i mladićke pjesme, od kojih je vazduh natopljen grijehom, strašću, bijesom, ludošću, svuda, iznad krovova, pokraj zidova, kapija i taraba polivenih mlijekom mjesečine. Videći da ne pomaže molitva, traženje milosti ili kazne; pomišljajući da se čovjek zapravo uzalud bori protiv prirodnih nagona, obuzet srdžbom, kao groznicom; uzalud kunući djevojke, koje će u ponoć otići pod vodenice i kupati se gole na vodenoj maji što je rasipa vodenični točak, a koje će šejtani, što tad ustaju sa svojih legala, rutavim šapama pljeskati po vlažnim butinama, sjajnim od mjesečine; uzalud govoreći obijesnim mladićima što nailaze da idu kući i ne slave („kaurski svetac“) i ne čine grijeha – Ahmed Nurudin, pogružen i utučen, možda jedini nesretan čovjek te noći u kasabi, izmučen nemirom pojarčenih sokaka, naći će u tekiji vanjski, ali ne i unutrašnji mir, jer će osjećati ledenu mjesečinu, koja zaudara na sumpor, i cvijeće što miriše prejako, razdražujuće, toliko da će ga htjeti počupati, pogaziti nogama, da ostane samo čkalj i pusta ledina, da ostane mezarje, bez oznaka, da ne podsjeća ni na što, da ostane gola ljudska misao; i rijeku će htjeti zaustaviti da ne žubori podsmješljivo, i ptice podaviti po krošnjama i pod strehama da ne ćućore besmisleno, i porušiti sve vodenice po kojima se kupaju gole djevojke, zagraditi sokake, zakovati kapije, silom utišati život, staviti ga pod sedam katanaca, da ne buja zlo, i pitajući se na kraju odakle tolika želja da ničeg ne bude.

A onda će, jutrom, proći kroz polje, i peti se uz iscvjetalo brdo, stajati uz nisko stablo voća, licem uz grozd cvjetova, listića, čašica, lepeza, hiljada živih čuda spremnih na oplodnju, osjećat će opojnu slast od tog bujanja, od hučanja sokova kroz bezbroj nevidljivih žilica, i poželjet će da uklopi obje ruke u granje, da ga protoči bezbojna krv bilja i da bez bola cvjeta i vene. Iz šume će zvonko odjekivati sjekira, u određenim razmacima, u kojima je bio zamah nečijih snažnih ruku, i kratka tišina poslije udarca, tako da se i iz daljine zna da je sjekira oštra, dugog sječiva, i da zagriza drvo ljutitim cikom, bijesno prodirući do srčike. I kukavica će se čuti, sa svojom dvosložnom tugovankom, pečalno ravnodušnom, kao sudbina, i nečiji zov, ženski, vedar, prodoran, nerazumljiv, žena će biti mlada, proljetnim suncem opaljena, nasmijana, Nurudin je neće vidjeti, ali će se okrenuti prema tom mladom glasu, kao prema kibli, a znat će sve o njoj. Zatvorit će oči i sladak miris peluda će biti u njemu, osjetit će neobičan trenutak zaborava, neće to biti sjećanje, ništa neće postojati oko njega, samo će u njemu postojati, radostan osjećaj življenja, uzdrhtala saživjelost sa svim oko sebe.

Ovaj panerotski doživljaj svijeta nerijetko se poima kao differentia specifica bošnjačke književnosti. Još od Ćatića, preko Hume, Kikića, Skendera, Dizdara, Selimovića, pa sve do Zilhada i Sidrana, panerotski doživljaj je prisutan u djelima bošnjačke književnosti, što, kažu, ne može biti slučajno. Možda će i biti da su najveći bošnjački pisci bili „zemljini ljubavnici“, ali samo u inat Bogu. Jer Kur'an (Al Baqara: 223) jasno kaže: „Žene su vaše njive.“ Pa ispada da je lukavstvo bošnjačkog Geista to izvrnulo u: „Njive su vaše žene.“

Pročitajte drugi dio teksta – Crni krug u središtu oka i u njemu zvijezda

---