UPRAVO ČITATE

Mirnes Sokolović: Pripovjedačka Bosna od početka 2...

Mirnes Sokolović: Pripovjedačka Bosna od početka 20. do početka 21. stoljeća

Da li se u međuvremenu nešto promijenilo? (prikaz Antologije nove bosanskohercegovačke pripovijetke Rat i priče iz cijelog svijeta, prir. Enver Kazaz i Ivan Lovrenović, Liber, Zagreb, 2009.)

Piše: Mirnes Sokolović

(Tekst objavljen u trećem broju sic!a)

Izostanak historičnosti konteksta

Strukture pripovjedaštva, kult pripovjedača i pričanja, poetička datost tkanja priče, u Kazazovom razmatranju[1] unekoliko su umaknuli historičnosti konteksta i dinamičnosti gibanja koje su te strukture pripovijedanja trpjele na povijesnopoetičkom planu, i to prevashodno blagodareći svojoj kanoniziranosti kojom su poimane kao dominanta unutar bosanske tradicije, pogotovo u određenim periodima njena razvoja, te blagodareći stabilnosti i zatvorenosti povijesnopoetičkog konstrukta pripovjedačke Bosne koji Kazaz provodi do današnjih dana nasljedujući ga od Kršića i Lešića; taj konstrukt pripovjedačke Bosne u književnoj kritici i kulturnom pamćenju egzistira gotovo kao netaknut, kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo s njim, te stoga s početka 20. vijeka nedirnut i itekako relevantan dobacuje u kontekst početka 21. vijeka.

Gubitak tradicije i moći usmenog pripovjedanja Valter Benjamin u svom eseju Pripovjedač[2] locira već u kontekst nakon Prvog svjetskog rata, pronalazeći u traumatičnom ratnom okružju razlog zašto se umjetnost pripovijedanja bliži svom kraju, konstatujući da se ljudi s bojišta vraćaju nijemi, budući da je iskustvo izgubilo na cijeni u kontekstu neviđene falsifikacije unutar ratnih ideoloških strategija: „jer iskustva nikada nisu bila natjerana u laž temeljitije nego što je pozicioni rat natjerao u laž strateška iskustva, inflacija privredna, borba materijala tjelesna, vlastodršci moralna. Generacija koja se još konjskim tramvajem vozila u školu, stajala je pod vedrim nebom u predjelu u kojemu nije ostalo ništa nepromijenjeno osim oblaka i pod njima, u polju razornih sila i eksplozija, sićušno, lomno ljudsko tijelo.“[3] Ratno iskustvo koje transponirano kasnije u kulturi jamačno nije bilo ono koje ide od usta do usta, piše Benjamin. Lešić i Kršić su navodili da su upravo narativne strategije usmenog pripovijedanja zapravo dominantne narativne prakse autora pripovjedačke Bosne do 1918. No, nešto se nakon Prvog svjetskog rata moralo promijeniti u povijesnoj poetici, ili barem u književnokritičkom razmatranju.

Nadalje, Benjamin dezintegraciju struktura usmenog pripovijedanja vidi u razdruživanju kolektivističke recepcije teksta i povlačenju u osamu prigodom recipiranja teksta; također, dekonstrukciju kulta usmenog pripovijedanja i njegovog transponiranja u pisanoj književnosti Benjamin prepoznaje i u sveprisustvu novinskog diskursa i u dinamiziranju protoka informacija, kao novog vida priopćavanja koji sve želi objasniti, koji uspostavlja informacije iz bliske okoline kao jedine relevantne, koji sve izlaže brzom provjeravanju, što je sve škodilo pripovijedanju; nadalje, svijet se u međuvremenu tehnologizacijom toliko usložnio i dinamizirao da je izmakao čovjekovoj percepciji, pa se epske kategorije mudrosti i savjetodavnosti kao dominante u pripovijedanju nikako nisu mogle realizirati. Također, dekonstrukciju struktura usmenog pripovijedanja i pripovjedača Benjamin pronalazi i u transformaciji kategorije smrti, ponajprije samrti, koja je kao autoritet i legitimizacija stajala na iskonu pripovijedanja; smrt se, kako piše Benjamin, povukla iz javnog prostora, iz čovjekova vidokruga, građani žive u prostorima koji su čisti od smrti, a vrhunac te redefinicije kategorija smrti i samrti jeste u strategijama totalitarističkih i ratnih umorstava, u mehanizmu logora koji tako lako ubrzavaju samrt, sasvim eliminišući i iscrpljujući njeno značenje iz čovjekova života, a uvid u smrt miliona ljudi biva totalno onemogućen širem javnom prostoru.

Dezintegracija pripovjedačke Bosne u antiratnom pismu

Kazazova koncepcija nove pripovjedačke Bosne previđa čitav taj mehanizam dezintegracije i redefinisanja struktura usmenog pripovjedača i pripovijedanja, koje su bile temelje kršićevsko-lešićevski shvaćene pripovjedačke Bosne. Imamo li na umu da Kazazov koncept prepokriva poetičke prakse antiratnog pisma i tranzicijske bh. literature, onda se taj povijesnopoetički konstrukt pripovjedačke Bosne u tom kontekstu nikako ne može obnoviti, dapače: on se temeljito dezintegrira i otkriva u nemogućnosti svoga ostvarenja. Vidljivo je to i na tragu navedene benjaminovske dekonstrukcije usmenih struktura.

Međutim, tu nemogućnost obnavljanja koncepta pripovjedačke Bosne uzrokovalo je i nekoliko društvenih i povijesnopoetičkih datosti. U kontekstu antiratnog pisma obnovljen je koncept nesjužetnaje proze koja označava prozu van zapleta, prozu koja ne stremi poenti, fikcionalnom zapletu, konstelaciji izmišljenih osoba (Šklovski). Kako piše R. Lahmann, zaplet se u toj prozi realizira sredstvima poput montaže i ulančavanja scena. Naravno, takvo šta je strano tkanju i pletenju priče, strategijama skaza utemeljnog na evokativnoj leksici, koja je prenijevši se iz usmene proze bila dominantom pripovjedačke Bosne.[4] Žanrovi su se u kontekstu antiratnog pisma, ali i tranzicijske literature koja je anticipirana tim pismom, posvema fakcionalizirali, te se neprestano događaju prekoračenja granica između „proze, romana i sudskog spisa, novinskog izvještaja ili reportaže i niza drugih formi i žanrova… Poetika svjedočenja odjednom se otkriva ne kao redukcija literature, nego upravo obrnuto – njeno proširenje, pri čemu književni tekst guta u sebe ukupnu tekstualnu praksu.“[5] Kao je više puta pisao i sam Kazaz, ta se proza hibridizirala i novinskim registrom, a taj diskurs je dezintegrativno usmjeren prema koncepciji usmenog pripovijedanja, i to je elaborirao Benjamin. Koncept biografije, ma koliko bio fragmentaran, ipak se završeno realizira u prozi pripovjedačke Bosne; antiratnu literaturu svagda karakterizira stalna otvorenost formi, njena usmjerenost na nezavršenost raskrhotinjene stvarnosti, na rasparčanu biografiju, koju pokušava dohvatiti razuđujući formu, ali to joj gotovo nikad ne polazi za rukom. Prosede antiratnog pisma se formira u stalnom diskontinuitetu, u ukidanju fabule, što svjedoči o potresenosti i nijemosti temeljne narativne instance toga pisma – ponajvećma svjedoka užasa, ratnika ili povratnika iz rata. Ratna i tranzicijska literatura je i literatura byta, literatura svakodnevnice, te umiče isticanju amblematskih obrazaca miljea i likova, kojim je zaokupljena proza pripovjedačke Bosne. Osim toga, te dvije koncepcije literature su distopijske, te ne treba ni naglašavati koliko se funkcija književnosti promijenila u međuvremenu: ta književnost na svom ishodištu zapravo polemiše sa eskapizmom estetskog utopizma kojeg pripovjedačka Bosna gradi. Nadalje, dok pripovjedačka Bosna svojom opsjednutošću narativnim nukleusima usmene literature tvori koncepciju kulturnog pamćenja, antiratna i tranzicijska literatura fakcionalnim inoviranjem žanrova favorizira komunikativno sjećanje.[6]

Bosansko kulturno pamćenje

U Kazazovom konceptu nove pripovjedačke Bosne, nisu problematični samo kvalifikativi novo i pripovjedačka, nego i sam pojam Bosne. Kako je i sam dobro primijetio, rat je utjecao na „raspršavanje bosanskohercegovačke proze, na naracije bezdomnosti, iskorijenjenosti, dvo- i polikulturalnosti, imigrantskoj sudbini i stanju egzila, kulturalnom nomadizmu i apatridstvu“, te na ukazanje „morala nepripadanja bilo kojem obliku ideološkog konstruiranog kolektivnog identiteta“; otud je paradoksalno da svu tu prozu prepokriva povijesnopoetički koncept koji sadržava kvalifikativ Bosna, jer u tom slučaju proizilazi da mlada bh. proza ne pripada nijednom ideološki konstruiranom kolektivnom identitetu – osim bosanskom… No, očito je da su i Bosna i bosanski ideološki konstruiran kolektivistički identitet. Sličnu zamku ne mimoilazi ni Davor Beganović u novoj knjizi Poetika melankolije:[7] proučavajući suvremenu bosansko-hercegovačku književnost koja mu se otkriva raznolikim modusima transponovanja melankolije, Beganović uspostavlja kontinuitet od srednjovjekovne bosanske književnosti preko sevdalinke do savremene literature: takvo kulturno pamćenje formira upravo na osnovu melankoličnog potencijala koji je „sadržan u najdubljim slojevima bosanske kulture“, u toj kulturi iznikloj iz grobova, u kojoj je upisan usud jedne duboko nesretne zemlje. Kako izrijekom naglašava Beganović (a takvo što insinuira i Kazaz), takav projekt bi trebao poslužiti kao utopija u današnjem vremenu toliko okupiranom razdiobama – no ne treba zaboraviti da takva utopija istovremeno skriva dobru namještenu zamku: uspostavljanjem bosanskog kulturnog pamćenja kao protuteže stanju zaraćenih kanona, moguće se konstituirati kao lažna alternativa koja će otjelotvoriti na sliku i priliku zloćudne nacionalističke protuteze, koja će baš tu oplemenjujuću sintetizirajuću alternativu legitimizirati sopstvenim strategijama esencijaliziranja kulture (melankolija kao esencija iz najdubljih slojeva bosanske kulture protegnuta do danas), ili će vratiti povijesnu poetiku na tradicionalne obrasce (pripovjedačka Bosna), kao da se u gibanjima s književnošću u međuvremenu nije dogodilo ništa, čime se poništava historičnost društvenog i kulturnog loma kakav je bio rat. Također, takva poimanja kanonizacijskom gestom isključuju literaturu iz širih postjugoslovenskih i srednjo/istočnoevropskih okvira, u kojima su aktualni poetički tokovi itekako relevantni.

Jasno je da koncepcijom nove pripovjedačke Bosne Kazaz umiče nacionalnom poimanju književnosti koje zapravo i predstavlja najozbiljniji problem savremene nauke i književne historije, no interkulturalnost nužno podrazumijeva poimanje književnosti u-uvijek-širim okvirima, stalno dijalogiziranje i dekonstrukciju identiteta… A pripovjedačka Bosna, ma koliko bila sintetičan pojam, ma koliko se otkrivala kao blagotvoran lijek u zaraćenosti nacional-kanona, jeste strukturalistički konstrukt, koji multikulturalistički poima bh. tradiciju.

Bezdomna i avangardistička ratna i tranzicijska proza podrazumijeva prevrednovanje tradicije i nepripadništvo maticama.[8] Uzmemo li osnovne poetičke odlike pripovjedačke Bosne koje nabraja Lešić – narativni diskurs kao narodni govor, reafirmacija pričanja, skaz, elementi folklora, deherojizacija, kult životne snage[9] – zaključićemo da antiratno pismo jedino donekle baštini deherojizaciju, mada u znatno drugačijem modusu koji je utemeljen na fakcionalnim strukturama; kult pričanja se dezintegrirao u montiranju narativnih isječaka; narodni govor, kult životne snage, elementi folklora su jamačno sasma izostali. Jednostavno, nakon ratnog užasa, neke stvari spram tretiranja tradicije su se u povijesnoj poetici morale promijeniti.

Kanonizacija – eklekticizam?

Konačno, problematika Kazazove nove pripovjedačke Bosne iscrpljuje se u eklekticizmu pripovjedačkog konstrukta, u njegovoj muzealnosti, koja hoće prepokriti raznorodnu prozu  u skladu sa tradicionalnim obrascem; tako taj pojam usisava i apatridsku i nomadističku i  fakcionalnu prozu, slažući je uz prozu zaokupljenju moderniziranjem tradicije i tradicionalizacijom postmodernog u okvirima jednog polja. Dalje, problem je i u neosjetljivosti na raznolikost i razlikovanje ideoloških i političkih aktualnih angažmana samih autora koji se eklekticistički svrstavaju pod jedan pojam koji je konstruisan prevashodnije na osnovu kulturnih iskustava i obrazaca, nego na bazi političkih i ideoloških vidokruga i perspektiva. A, potreba da se (nakon svih užasa 20. vijeka) razvije osjetljivost povijesne poetike na ideološke i političke modele, na zapažanje povijesnopoetičkog rađanja i anticipiranja budućih historijskih i političkih entiteta, možda nikad nije bila jača nego danas i ovdje.

Osim toga, u fokusu takvog konstrukta izostali su svaka hijerarhizacija i vrednovanje, pa su tako autori čija su djela različite estetsko-etičke vrijednosti poimaju kao ravnopravne i istovrsne figure jednog monofonog i relativizirajućeg polja.

Kazazovom kanonizacijskom gestom se, međutim, promovira i povijesnopoetički koncept koji favorizira jedan žanr otjelotvoravajući aktualnu poetičku praksu na sliku i priliku tradicije. A, na kraju potrebno se upitati, nekanonski, odgovarajući na jedan izazov epohe: ne žudi li možda kontekst socijalne bijede i čovjekove tragične situacije u njemu, kontekst beznađa bosanskog tranzicijskog prezenta, koji Kazaz sugerira pripovjedačima koji dolaze, prevashodnije za hermeneutičnim romanom, koji će raznolikošću jezika i verbalno-ideoloških vidokruga razviti polifoniju koja će biti u stanju preraditi traumatični kontekst ratne epohe na samrti i rađanja nove epohe zarobljenosti koja se konstituiše i legitimiše u tranzicijskom kontekstu koji se nameće kao izazov epohe?


[1] Enver Kazaz. Nova pripovjedačka Bosna. U: Antologija nove bosanskohercegovačke pripovijetke Rat i priče iz cijelog svijeta (prir. Enver Kazaz i Ivan Lovrenović), Liber, Zagreb, 2009.

[2] Walter Benjamin. Pripovjedač. U: Estetički ogledi, Školska knjiga, Zagreb, 1986.

[3] Isto, str. 167.

[4] Isp. Jovan Kršić. Pripovjedačka Bosna. U: Sabrana djela, knj. I, Svjetlost, Sarajevo, 1979. i Zdenko Lešić. Pripovjedačka Bosna I-II, Svjetlost, Sarajevo, 1991. Narator u djelima pripovjedačke Bosne, kako primjećuje Lešić, posvema podražava usmenog pripovjedača, koristeći idiom ljudi o kojima priča govori, upotrebljavajući registar skaza, a u poetičkom razvoju radnje i događanja svejednako je oprisutnjen epski narativ (Kršić), što je uvjetovalo da se epska završenost i zaokruženost ne narušava do kraja; nadalje, perspektiva kojom se poimaju zbivanja u autorovoj aspektualizaciji otkriva se kao komšijska (Lešić), a sevdalinski senzibilitet ostaje dominantom u poetičkoj konstelaciji bosanskih pripovjedača.

Dakle, poetika pripovjedačke Bosne – koliko god sveprisutnim konceptom deherojizacije dekonstruirala epske kodove – zadržava epsko-folklorno jedinstvo vremena unutar kojeg je usmeni pripovjedač zaokružavao i zatvarao narative svoje priče, istorijsko vrijeme u toj poetičkoj praksi još uvijek nije definitivno prodrlo, individualni nizovi života se još uvijek nisu do kraja osamostalili; kako primjećuje Lešić, u Ćorovićevoj poetici izostali su narativi koji bi istaknuli realistički totalitet društvenog stanja, Ćorovićev pripovjedač prevashodnije poseže za opričavanjam datosti i biografija koji bi trebali poslužiti kao amblematski obrasci miljea kojeg Ćorović problematizira spašavajući ga u kulturnoj memoriji i sugestivnosti jezika kojim gradi narativni iskaz, koristeći se i narativnim staretegijama skaza.

Osim toga, koliko god da su se različiti jezici ili idiomi u Kočićevoj pripovijeci, kako primjećuje Lešić, diferencirali  – sva ta društvena raslojenost pripovjednog jezika u toj poetici ali i ukupnoj konstelaciji pripovjedačke Bosne nije iskorištena u zasnivanju bahtinovski shvaćenih, romanesknih verbalno-ideoloških vidokruga, koji zapravo i zasnivaju svaku vrstu polifonije koja je izrazito relevantna u raščinjavanju i tumačenju pa i spašavanju određenog socijalnog konteksta, ali i dohvatanju duha epohe i problematike određenog društveno-ideološkog totaliteta. Književna tehnika u poetici pripovjedačke Bosne, vrativši se na tradicionalne obrasce skaza koji je sačuvao iz usmene priče, umaknuvši narativnim izazovima grafičke ere (ne treba zaboraviti da je u evropskom okviru to doba joyceovskih jezičkih bravura i dezintegrativnog prosedea), ostala je zauzlana i u dohvaćanju i formiranju performativnosti narativa, koji bi hermeneutički prerađivao dati kontekst i spašavao ritam i osebujnost duha vremena i epohe. Sad sve ovo treba vratiti u kontekst antiratne i tranzicijske literature, pa vidjeti koliko je koncept pripovjedačke Bosne necjelishodan u prepokrivanju tih poetičkih praksi, koje mu se gotovo uspostavljaju kao opozicija.

[5] Enver Kazaz. Iznad prizora uhodanog užasa. U: Neprijatelj ili susjed u kući, Rabic, Sarajevo, 2008.

[6] O distinkciji ova dva koncepta v. Jan Assmann. Kulturno pamćenje. Vrijeme, Zenica, 2005.

[7] Davor Beganović. Poetika melankolije, Rabic, Sarajevo, 2009.

[8] Od svih pisaca zastupljenih u Antologiji, jedino bi se Jergović svojom zbirkom Inšallah, Madona, inšallah mogao uklopiti u koncept pripovjedačke Bosne, i to strukturama usmene tradicije koje preoblikuje u svojim pričama. Tom Jergovićevom postupku moderniziranja tradicije i tradicionalizacije modernog i postmodernog (Kazaz), suprotstavlja se npr. soc-artovski Hemonov postupak u priči Lik i djelo Alfonsa Kaudersa, koji sve kodove tradicije usvaja kako bi se poigravao s njima iscrpljujući im značenja, izmećući ih u grotesku. Ta dva tako raznorodna prosedea su, međutim, kod Kazaza prepokrivena jednim povijesnopoetičkim konstruktom.

[9] Zdenko Lešić. Pripovjedačka Bosna I-II, Svjetlost, Sarajevo, 1991.


Mirnes Sokolović

Rođen 1986., diplomirao književnost. Objavljivao prozu, satiru, eseje i kritike u Sicu, Beotnu, E-novinama. Objavio roman Rastrojstvo (Edicija Sic, 2013.)

POVEZANI ČLANCI