U društvu u kojem je etničko direktno svezano s traumom, žrtvom, zločinom i dželatom, i u kojem je etničko metaoznačitelj koji ne dopušta minimum jedinstvenog društvenog imaginarija i zasnivanje bilo kakvih praksi budućnosti, iznalaženje novih kolektivnih identiteta zasnovanih na kulturama, odnosno etnijama, može uroditi ne samo odgađanjem rješavanja problema nego i njegovim produbljivanjem tako što mu se navodnim suprotstavljanjem dodatno potvrđuje političko-društveni legitimitet.
Piše: Kenan Efendić
Tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa (sic!)
Opseg i jačina utjecaja određene kulture u dodiru s drugim kulturama proporcionalni su opsegu, snazi i količini kapitala koji se tom određenom kulturom legitimira na tržištu i u procesu eksploatacije dobara kojima se druge, slabije kulture legitimiraju i na koje polažu vlasnička prava.
Proporcionalan odnos kulture i kapitala koji se njome legitimira opstoji danas u vremenu globalnog, multinacionalnog, umreženog kapitalizma isto kao što je opstojao i u vremenu nacionalnog, kolonijalističkog i imperijalističkog kapitalizma.
Kako se ne bi upalo u zamku ispitivanja starosti kulture (u smislu produkcije reprezentacijskih slika) u odnosu na kapital, ili obrnuto, što je istovjetno ispitivanju odnosa kokoške i jajeta, valja se prisjetiti da je engleska industrijska revolucija, kojom je svijet uveden u epohu kapitalizma, uspješno provedena ne samo zato što je nekoliko stoljeća ranije kralju oduzeta apsolutna moć i što je buržoaziji naspram aristokratije otvoren manevarski društveno-javni prostor (kultura) nego i zato što je proveden niz zakonskih reformi koje su donekle omogućile buržoasko kapitalističko poduzetništvo (kapital). Tako kultura i kapital oduvijek koegzistiraju jedinstveno i sebi sljedstveno prije nego li na marksističkom principu baze – nadgradnje. Nije, dakle, francuska liberalno-buržoaska revolucija okotila kapitalizam, nego će prije biti da je potreba buržoazije za nefeudalnim sistemom privrede i proizvodnje, pozivajući se na ideje Prosvjetiteljstva, okotila revoluciju, nakon koje se mogao uspostavljati kapitalizam, o čemu naširoko i iscrpno piše Eric Hobsbawm[1] u svojoj knjizi „Doba revolucije“.
U doba kolonijalističkog nacionalnog kapitalizma, države su, legitimirajući se svojom kulturalnom nadmoću i unaprijeđenosti (što se iskazivalo rasizmom i nacionalizmom), kolonizirale i eksploatirale kulturalno divlje, ali privredno bogate, prostore Afrike, Azije i Južne Amerike. Bezočno gomilanje nacionalnog (u prvom redu britanskog, francuskog i američkog /SAD/) kapitala na štetu divljih etničkih zajednica, pravdano je kulturnom uzvišenošću i osviješćenošću izrabljivača. Očito je: fašistički i rasistički model kršćanskog misionarstva prepisao je rani, kolonijalistički kapitalizam, koji će kulturama kojima se legitimirao na vjeke vjekova osigurati kulturalni primat u kosmosu otkrivenih i neotkrivenih kultura.
No, kapitalizam XX i XXI vijeka, multinacionalni i globalni kapitalizam, dakle, morao se, kako bi legalno i humano, u skladu sa svetošću ljudskih prava, prelazio već legitimne političke granice u dotad potčinjenom svijetu, legitimirati nečim drugim osim kulturalne nadmoći, koja je opet, uz pomoć kapitala i osvajanja tržišta, prerastala u kulturalnu hegemoniju i prepokrivanje. Tada je, uz pomoć humanističkog liberalizma, i postmodernizma, kao kulturalne logike kasnog kapitalizma (Frederic Jameson)[2], skovan i iskonstruiran – multikulturalizam, koji su vlade i centri finansijske moći zdušno prihvatili, pri čemu ne treba sumnjati i da su ga inicirali. (Vratimo se na kokošku i jaje).
Multikulturalizam nije ništa drugo do cementiranje, betoniranje i institucionaliziranje već-odavno-postavljenog/konstruiranog ali esencijaliziranog i bogomdano-prikazanog kulturalnog stanja. Razlike koje proizvode kulture, odnosno razlike koje su rezultat svekolikih kulturnih praksi, zaista postoje, a multikulturalistička institucionalizacija i naglašavanje takvih razlika samo je otvorila put kulturnim egoizmima, partikularizmima i novim konfliktima.
Postoji više kultura na svijetu, poučava nas zapadnoevropski/sjevernoatlantski liberalni multikulturalist, i svaka od njih po nečemu je karakteristična, i bezbroj njih može naporedo egzistirati; neke su temeljne i oplemenjujuće, a neke su pak egzotične. Jasno je bilo i ostalo da su neke kulture pak korjenitije, autohtonije, autentičnije i jače (zbog kapitala koji se njima legitimira) i da upravo te kulture, odnosno centri moći koji se njima legitimiraju imaju ekskluzivno pravo tumačiti kulturalne razlike i prava određenih kultura. No, kada se već priznalo pravo na opstojnosti drugih kultura mimo one čiji kapital bi da osvoji Planetu, nije se više moglo u ime jedne, nadmoćnije i temeljnije kulture eksploatirati prostore drugih kultura. Morao se Kapital, pritisnut kritikom humanih liberalnih multikulturalista, izmjestiti iz legitimirajuće pozicije pojedinačne velike kulture u praznu tačku univerzalnosti (Slavoj Žižek)[3] legitimirajući se tako kulturalno ispraznim prostorom, pri čemu ne smijemo smetnuti s uma Wittgensteinovu opasku da je i negativna činjenica još uvijek činjenica. Žižekovska prazna tačka, tako, u ovom slučaju, kao i u svakom drugom slučaju praznog prostora, ipak je popunjena. Prazne prostore popunjavaju uvijek oni koji ih konstruiraju: u ovom slučaju, opet, velika hegemonistička, kolonizatorska kultura-kapital Zapada. Samo što sada o tome niko ne govori.
Isto kao što malo ko već decenijama govori o klasi, jer u epohi multikulturalizma, popraćenog multinacionalnim kapitalizmom, naprosto nije in govoriti o klasama, jer postoje – kulture. Multikulturalizam je prostor kolektivnih identiteta (a oni su bit svakog političkog) potpuno kolonizirao kolektivnim identitetima (ne samo etničkim i nacionalnim) iskonstruiranim na kulturi, kojih se od druge polovine XX vijeka proizvelo toliko da zapravo svaka kulturalna osobenost niza pojedinaca biva medijskim, nevladinim i postmodernističko-umjetničkim manevrima pretvorena u kolektivni identitet. Tako zapravo bezbroj kakofoničnih kultur-identiteta potpuno istiskuje bilo kakvu mogućnost socijalnog kolektivnog identiteta, čemu liberalističko insistiranje na Svetom Pojedincu uveliko doprinosi i otvara prostor, a višedecenijskim medijskim i teorijskim sataniziranjem svakojakih ideologija koje bi kolektivne identitete bazirale radije na socijalnim kategorijama nego li na kulturama (a time i etnijama) svaki pokušaj dekulturalizacije kolektivnog identiteta, što je i pokušaj dekulturizacije političkog, proglašavaju za anahronizam, boljševizam, fundamentalizam…
Multikulturalizmom je globalni kapitalizam na duže vrijeme zatvorio vrata bilo kakvom klasnom ili bilo kojem drugom socijalnom kolektivnom (samo)identificiranju. Uspostavljene su svetosti ispraznog, apstraktnog Pojedinca i svetosti svekolikih Kultura, moćni konstrukti, naspram kojih je klasa, kao stvarnosno (po radnom mjestu, po visini plaće, po visini penzije, po visini najamnine stana, po visini rate kredita, po odjeći, po automobilu, po kulturnim potrebama i mogućnostima, po obrazovanju…) utemeljen identitet. Tako radnik više nije radnik nego pojedinac-uposlenik koji pripada (!) određenoj kulturi (etničkoj zajednici, rodnoj zajednici, seksualnoj zajednici…).
Dok nam liberalni multikulturalisti propovijedaju šareni i raznoliki, bogati i produhovljeni svijet sačinjen od kultura, stvarnosno živimo u društvima sastavljenim od različitih klasa, koje više nisu niti u sukobu niti u komunikaciji, jer su, barem one potčinjene, najbrojnije, mas-medijskom mašinerijom smišljeno i sistematski desubjektivizirane. (Klase su desubjektivizirane, kulture, naprotiv, hipersubjektivizirane.) Liberalno-kapitalističkom multikulturalizmu upravo zato najveći problem predstavljaju identitarna preklapanja klasnog i kulturalnog identiteta, gdje je najbolji primjer problem imigrantskih radnika i imigranata uopšte u rajskoj Evropskoj uniji. Upravo na tom identitarnom preklapanju javile su se neke od najzanimljivijih rasprava o multikulturalizmu[4], jer se svekoliko traženje socijalnih i političkih povlastica za imigrantske zajednice u Evropi tražilo upravo na osnovu njihove kulturalne različitosti i kulturalne potčinjenosti. Međutim, potčinjeni i ponižavajući klasni identitet imigranata i imigrantskih radnika ponaosob, proizvod je, opet, lažnosti multikulturalizma, jer velike kulture Zapada nikada nisu i neće biti spremne na kulturalne ustupke, koji, opet, podrazumijevaju ustupke na ravni kapitala. (Nesretna kokoška i još nesretnije jaje.)
Teorijska nadgradnja i proširivanje multikulturalizma bila je neophodna u trenutku kada su kulture i mikrokulture, kojima se obezbijedilo govorno mjesto i ograničena sloboda nauštrb klase, počinju buniti i počinju uviđati multikulturalizam kao rasizam s distancom (Žižek). Kada nevladajuća, kapitalom nezaštićena, kultura počinje tražiti ista prava koja uživa i kultura u čije ime se kapital legitimira, onda se zapravo pokazuje istinska suština multikulturalizma. Tako, primjerice, predsjednik SAD-a Barack Obama tokom debate o de jure diskriminaciji homoseksualaca u američkoj vojsci poručuje na javnom skupu da ne treba te ljude omalovažavati jer su to patriote. Veliki Obama, samo Trojstvo i Jedinstvo u liku američkog predsjednika, dobitnik Nobelove nagrade za mir koji komanduje vojskom što ratuje na dva ratišta, ne štiti dakle homoseksualce kao takve, kao mikrokulturu ili naprosto kao skupinu pojedinaca, već ih štiti zato što su patrioti, što su i oni pripadnici američke, patriotske kulture, koji svoj patriotizam dokazuju time što ginu u Faludži ili Kandaharu. Očito je da i predsjednik igra u ritmu Kapitala. Toliko o liberalnom multikulturalizmu na nepresušnom izvorištu demokratije.
S takvim situacijama, sa pobunjenim i već samoosviještenim mikrokulturama, multikulturalizam je morao dobiti svoje teorijsko, a kasnije i praktično, proširenje.
Ista je situacija bila i u epohi kolonijalističkog nacionalnog kapitalizma, kada su visokorazvijene države privredno kolonizirale slabije i eksploatirale dobra uvećavajući svoj, nacionalni kapital, kao i u epohi sve-kolonijalističkog multinacionalnog, umreženog kapitalizma, kada multinacionalne (i nikada – anacionalne) korporacije eksploatiraju uvećavajući svoj, privatni kapital, od kojeg određena država, ipak, koristi ima. U epohi kolonijalističkog, nacionalno određenog kapitalizma, eksploatacija i pljačka legitimirale su se nadmoću jedne kulture nad drugom (fašizam, nadmoć bijele rase, nadmoć Zapadne Evrope i Amerike), a u epohi globalnog, multinacionalnog kapitalizma eksploatacija i pljačka legitimiraju se svetošću dirigiranog kulturnog pluralizma, svetošću, dakle, multikulturalističke religije, koja, opet, nije ništa drugo do lažno humaniji i time perverzniji oblik kulturalne (i političke i kapitalne) hegemonije Zapadne Evrope i Amerike.
Kao nadgradnja multikulturalizma pojavio se interkulturalizam, prije svega kao tip obrazovanja i odgajanja (interkulturno obrazovanje) i kao oblik komunikacije (interkulturna komunikacija), iz čega proizlazi da ljudi iz različitih kultura ne komuniciraju i da ih treba učiti komunicirati, što, opet, kazuje da je pojedinac pred-određen svojom kulturnom pripadnošću (čitaj: etničkom pripadnošću) i da je kao ne-kulturan i ne-etnički, zapravo, nemoguć, te da je potrebno naučiti razumjeti ga na osnovu njegove (pri čemu ga niko i ne pita je li njegova) kulture i porijekla. Projekat interkulturnog obrazovanja pojavio se kako u Sjedinjenim Američkim Državama, tako i u Evropskoj uniji, zbog rasta broja afričkih i azijskih emigranata, kada postaje, zbog demokratizacije društva, nemoguće provoditi kulturnu, etničku i religijsku diskriminaciju, koja se počesto preklapa s klasnom diskriminacijom.
Ako (je) multikulturalizam individue, ljude, dakle, razdvaja(o), i sukobljava(o), zbog njihove kulturne pripadnosti (da: individue pripadaju kulturama, a ne obrnuto!), odnosno – zbog njihovog etničkog porijekla, onda se interkulturalizmom hoće preći preko jaza kojeg stvara ono multi. Međutim, prelaskom jaza ne stvara se nikakva nova vrijednost, odnosno ne dolazi se do čovjeka, kao pojedinca, kao subjekta, koji ima svoju kulturu, koji ju posjeduje, takorekuć, koji ima svoj etnički identitet (ma koliko oni konstrukti, kao i svi identiteti, bili), koji u svom totalitetu identiteta sadrži i identitemu svog geografskog porijekla, niti se dolazi do bilo kojeg drugog oblika političkog kolektiviteta… Naprotiv, i interkulturalizam je, kao i njegov prethodnik, nastavio ljudsku komunikaciju bazirati na kulturi, gdje ona postaje osnovni komunikacijski kanal i gdje su pojedinci predodređeni i pred-opisani svojom kulturnom pripadnošću.
Vlasnici kapitala putem kulturalne proizvodnje i kulturalnih praksi proizvode/konstruiraju kulture i kulturalne identitete da bi se shodno potrebama uvećavanja, prestrukturiranja i promjene vlasništva kapitala moglo konstruirati, re-konstruirati, učiti komunikaciji, razdvajati, spajati… Protokolarni susreti državnika i ministara (često energetike!) gotovo uvijek sadrže i opasku o kulturnoj bliskosti zemalja, kulturnom upoznavanju, kulturnoj saradnji, različitosti kao bogatstvu… Isto kao što i pozivi u savremene, postrevolucionarne ratove za resurse i sfere moći (sfere kapitala) uglavnom barataju sukobima kultura i činjenicom da oni ne dijele iste vrijednosti kao mi, kako bi kazao George W. Bush.
Kao amblematsku sliku neoliberalno-kapitalističkog multikulturalizma, interkulturalizma i interkulturne komunikacije najbolje, najiskrenije i najdosljednije bi bilo uzeti, primjerice, londonskog Pakistanca koji nosi Adidas patike što su ih proizvela djeca u Kini ili Vijetnamu za 18-vjekovnu nadnicu-dovoljnu-da-se-preživi, u tvornici lokalnog kapitaliste koji radi za multinacionalnu, multikulturnu-interkulturnu, dakle, kompaniju. Mogao bi to biti divan, precvali postmodernistički kolaž ili patchwork (krpaža).
Pogubnost ustoličenja kulturne identiteme kao predominantne u konstruiranju i samo-konstruiranju identiteta pojedinca, pogubnost dakle kulture kao preodređujućeg faktora individualnog subjekta, jasno je vidljiva u ratnoj i postratnoj Bosni i Hercegovini, gdje je etnički (koji nije ništa drugo do kulturni, hiper-kulturni) identitet skoro pa jedini identitet pojedinca. Štaviše, ne bi bilo pretjerano reći da je samo etničko, etničko-kulturno postalo subjekt, pri čemu su i pojedinac i bilo koji oblik kolektiva desubjektivizirani. Etničko je postalo nekom vrstom makrometaoznačitelja koji se upisuje u svaku društvenu ili individualnu praksu, pri čemu se svaki glas otpora odbacuje i diskreditira isto kao što bismo odbacili tvrdnju da dva i dva nije četiri, što će reći da je etničko izdignuto na nivo suštinskog, bitnog, esencijalnog, vječnog, predvremenog, pred- i nadprostornog, nepovijesnog – biološkog, prirodnog, u DNK jasno, čitko, ispravno upisanog.
Pacifističke tvrdnje i opservacije da je takvo stanje, stanje etničkih društava u tro-etničkom tro-društvu proizvod rata, odnosno ratova u zemljama bivše Jugoslavije tokom ‘90-tih godina prošlog stoljeća u najmanju je ruku ako ne opasna, onda sigurno neodgovorna. U svakom slučaju takva tvrdnja jeste netačna.
Prije će biti da je sablast etničkog bila sredstvo otpočinjanja i izazivanja rata, da je rat proizveden uz pomoć njega i da su pojedinci odlazili u rat i ubijali (se) upravo zato što je etnička, kulturna – dakle, identitema i prije rata bila predominantna u konstruiranju i samo-konstruiranju individualnog identiteta.
Jugonostalgične tlapnje o ratu izvana ili o ratu iznebuha površne su koliko i zapadnjačko-sjevernoatlantske opaske o divljim plemenima i etničkim mržnjama Balkana. Rat je pokrenut jer se morala prestrukturirati privredna proizvodnja i jer je u vlasništvu jedne prezadužene države još uvijek bilo i suviše kapitala da bi bio i dalje davan radnicima na korištenje. Možda bi uzroke, ali i ishode, rata prije otkrili predratni, ratni i pogotovo poslijeratni tokovi kapitala, uplatioci i primaoci privatizacijskih transakcija, investicioni fondovi i aukcijsko rasprodavanje javnih dobara nego li što će(mo) učiniti (svi mi) koji hoće(mo) dekonstruirati štošta… koji bi(smo) da vide/imo samrtnu krv sjenki, himera i konstruktā.
Ako je za antiterorističke ratove Sjedinjenih Američkih Država i Sjevernoatlantskog vojnog saveza kao opravdanje uzeta prijetnja demokratiji, koja je opet kulturno i etnički obilježena, i ako je činjenica da oni ne dijele iste vrijednosti kao mi opravdanje pred glasačkom masom, onda je jasno da je to, na nivou reprezentacije, izvještavanja i pri-kazivanja, rat kultura ili, da udovoljimo filozofu NATO-a – sukob civilizacija. Međutim, ako se ne zanemare te dosadne banalne činjenice o, primjerice, naftnom bogatstvu Irana, makovim poljima u Afganistanu, geografskoj blizini Irana i Kine, onda bi se moglo govoriti i o ratu kapitalā. Ali čemu biti tako ljevičarski retrogradan, tako računovodstveno banalan.
Niti je sukob civilizacija i disonanca u dijeljenju vrijednosti smišljena tik pred početak rata, niti su etnički identiteti Bosne i Hercegovine, ali i cijele bivše Jugoslavije, izmišljeni nakon smrti Josipa Broza. Uostalom, velika je, možda čak i krucijalna, uloga samog Najvećeg Sina i njegove varijacije socijalizma, u tome što su upravo etnički identiteti poslužili kao reprezentacijsko-simbolički materijal rata za prestrukturiranje tržišta i proizvodnih odnosa.
No, Broz svoju ulogu nije odigrao svojom smrću nego, naprotiv, svojom tek-pojavno-prikaznom koncepcijom radničkog samoupravnog socijalizma, koji je, zapravo – u djelatnoj stvarnosti, bio neka vrsta etnosocijalizma. Dok su se diljem komunističkog, revolucionarnog i socijalističkog svijeta ujedinjavali proleteri svih zemalja u socijalističkoj Jugoslaviji bratovali i jedinstvovali su narodi i narodnosti. Tako je titoistički socijalizam, odmah, u korijenu, u začetku, u svojoj političko-državnoj postvarenosti iznevjerio (kao i svi održavljeni socijalizmi, uostalom) suštinu socijalizma/komunizma u njegovoj internacionalnosti i okrenutosti ka klasi kao političkom subjektu, a politički subjekti jesu ništa drugo do kolektiviteti jer je i politika „naročiti oblik kolektivne prakse“, kako bi kazao Jacques Ranciere[5]. Radnička klasa jeste, kako nominalno, tako i pravno, ali ne i de facto, bila posjednik kapitala i sredstava za proizvodnju, premda je stvarno kapitalom vladala partija, Savez komunista Jugoslavije, kojom je upravljala „nova klasa“, kako Milovan Đilas[6] u istoimenoj knjizi određuje socijalnu i političku kategoriju visokih i viših partijskih, a time i državnih i javnih, funkcionera i dužnosnika.
Svoju revolucionarnu pobjedu u Drugom svjetskom ratu jugoslavenski komunisti Josipa Broza nisu u državnu, sistemsku vlast mogli pretvoriti na samom revolucionarnom zanosu, ili, pak, na promidžbi i zaštiti radničkih prava, jer zemlja nije bila toliko industrijalizirana da bi sama radnička klasa, odnosno klasni identitet, kao politički kolektivni subjekt mogla biti simbolički nosilac vlasti i simbolički suveren države. Ratom prekinuta i političkom nestabilnošću Kraljevine Jugoslavije zagušena industrijalizacija zemlje, odnosno južnoslavenskih zemalja, nije iznjedrila radničku klasu u tolikom broju u kojem bi ona mogla biti, količinski ali i simbolički, jaka za preuzimanje i održavanje vlasti.
Pored toga i sam revolucionarni rat protiv okupatora nije bio rat radničke klase protiv izrabljivača i posjednika, nego je bio rat narodā i narodnosti protiv okupatora. Seljaci, radnici, (poštena) inteligencija… borili su se protiv Hitlerove Njemačke, Pavelićeve NDH, Mussolinijeve Italije i četnika Draže Mihajlovića partikularno ujedinjeni, „disjunktivno sintetizirani“ (Jean Baudrillard) pod kišobranom narodā i narodnosti. Epski intoniran južnoslavenski soc-realizam, epska partizanska muzika, partizanska poezija, ukupna, dakle, umjetnička proizvodnja i praksa revolucionarne borbe i postrevolucionarnog stvaranja države i ustrojavanja proizvodnih odnosa, ne samo da nasljeđuje epsku svijest i epsku makrosintaksu južnoslavenskih romantičarskih nacionalizama iz XIX vijeka nego, dodatno, upravo tim nasljeđivanjem i preuzimanjem svjedoči o subjektu revolucionarne borbe.
Pobjednicima rata, narodima i narodnostima, nije se mogla oduzeti njihova pobjeda, nisu se zasluge pobjednika mogle prebaciti s konta naroda i narodnosti na konto radničke klase i seljaka, ma koliko se ova dva kolektivno-identitarna sklopa fizički preklapala i stapala. Stoga je bilo neophodno narodima i narodnostima, kao potencijalnim a kasnije i realnim političkim subjektima, stvoriti novu strukturu odnosa koja bi i simbolički i tehnički omogućila spokojnu vlast nad kapitalom i proizvodnim sredstvima. Broz i Savez komunista su, jasno je, svoju političku i finansijsku vlast legitimirali narodima i narodnostima – kulturama.
Narode i narodnosti Jugoslavije, kasnije nacije i etnije post-Jugoslavije, kao ni njihove konfliktne odnose napetosti i trpljenja, nisu, dakle, stvorili balkanski ratovi (Hrvatska, BiH, pa i Kosovo) koncem XX vijeka, nego su narodi i narodnosti Jugoslavije, kako stvarnosno tako i ustavno, i zavnobihovski i avnojevski, bili nositelji državnog suvereniteta i političkog subjektiviteta.
Istina, ne bismo smjeli biti slijepi pred činjenicom da je titoistički etnosocijalizam narode i narodnosti (velike i male kulture) iz Drugog svjetskog rata, u kojem su bili i međusobno sukobljeni i u kojem su počinjeni mnogobrojni etno- i kultur-zločini, uveo u nekoliko desetljeća mirne trpeljivosti, koja je rezultirala i nekolikim političkim i društvenim ostvarenjima ideje i koncepta jugoslavenstva kao nacionalnosti. Međutim, ukoliko Jugoslavene tvore Srbi, Hrvati, Makedonci, Muslimani, Slovenci… to ne znači naprosto da se ovi pobrojani dokidaju i da je novi nacionalni identitet, utemeljen na državnoj zajednici i državnoj kulturnoj praksi, samostalno, autonomna i jedinstvena kategorija. Prije će biti da je jugoslavenstvo ne-sukob-već-trpeljivost južnoslavenskih naroda (i narodnosti) nego što bi bilo zasebnim etničkim identitetom. Moglo bi se kazati da je Jugoslavija bez jugoslavenstva bila multikulturno društvo, a da je stvaranje jugoslavenstva i njegovo kratkotrajno i mlako i zaživljavanje vodilo interkulturnom društvu.
Kako Bosnu i Hercegovinu uvijek poklapaju metaforom Jugoslavije u malom, neizbježno je na ovom mjestu dotaći se i problema savremenog, poslijeratnog koncipiranja bosanstva (kao interkulturne nadgradnje multikulturnosti), koje se konstruira iz najmanje tri uglavnom suprotstavljene pozicije. Bošnjačka politička, kulturna i znanstvena desnica unitaristički vidi bosanstvo kao bošnjaštvo s otvorenim vratima, na koju, uz rigidnu kontrolu i valjanu propusnicu, mogu ući i drugi. Jugonostalgična, pozerska, ngoovsko-medijska antinacionalistička struja u konceptu bosanstva vidi laganu i brzu pobjedu nad etnonacionalizmima u BiH, uglavnom se pozivajući na državljanstvo kao temelj kolektivnog (nacionalnog) identiteta. Treća, ne najmanje bitna, izvanjska pozicija međunarodne zajednice oličene kroz Visokog predstavnika i predstavnika Evropske unije, te cijeli niz ambasadora zemalja Evropske unije i SAD-a, slično ngoovsko-medijskoj struji, bosanstvo tu i tamo izbaci kao pogodnu metaforu, složenu zajedno s metonimijama tranzicije, evropskih integracija i ljudskih prava, u borbi s prevelikim zalogajom etnonacionalizma u političkoj praksi.
Sve tri koncepcije su suštinski utemeljene u kategoriji etničkog identiteta, što će reći da su duboko u kalovitom i nepresušnom teritoriju kulture, isto kao i etnosocijalističko jugoslavenstvo, koje, kao i poslijeratno bosanstvo, nije ništa drugo nego prost, neinventivan, i nadasve tipično interkulturalistički opasan pokušaj prenebregavanja tranzicijske, etnokapitalističke stvarnosti. U društvu u kojem je etničko direktno svezano s traumom, žrtvom, zločinom i dželatom, i u kojem je etničko metaoznačitelj koji ne dopušta minimum jedinstvenog društvenog imaginarija i zasnivanje bilo kakvih praksi budućnosti, iznalaženje novih kolektivnih identiteta zasnovanih na kulturama, odnosno etnijama (narodima i narodnostima), može uroditi ne samo odgađanjem rješavanja problema nego i njegovim produbljivanjem tako što mu se navodnim suprotstavljanjem (disjunktivnom sintezom) dodatno potvrđuje političko-društveni legitimitet.
Upravo je etnosocijalističko odgađanje rješavanja istog problema, Titova kalkulacija s mirom i stabilnošću, odnosno s lagodnom vlašću, i rezultiralo time da se u procesu političkog i finansijskog krahiranja SFR Jugoslavije kulture, to jest: etnički identiteti, iskoriste kao osnovno sredstvo legitimacije pozivanja na ubijanje zarad osvajanja/zadržavanja/čuvanja teritorija, koji nije tek puko ognjište, prag, toprak ili rodna gruda, nego je konkretan geografski (ali i katastarski) odsječak na kojem postoje određeni (vrlo bogati) prirodni resursi, određena (vrlo razvijena) industrijska i privredna infrastruktura i određene mogućnosti ulaganja kapitala.
Skoro svi oblici političke (kolektivne) pobune i skoro svaki oblik zahtjeva za preustrojem Socijalističke Jugoslavije dolazili su ne zbog rušenja autokratičnosti i ne-demokratičnosti režima kao takvog, neljudskog – kako se to danas želi, u svjetlu procvata demokratije i neoliberalizma, prikazati – nego skoro uvijek zbog ugroženosti jednog ili hegemonije drugog naroda u tamnici naroda, kako su Jugoslaviju često metaforički krstili njeni protivnici s nacionalističkih položaja. Jugoslaviju su osporavali i htjeli rušiti ne što je bila tamnica sloboda i pojedinaca nego zato što je, navodno, bila tamnica naroda, pa je tako postepena federalizacija države uvijek bila ustupak konceptima kojima se zahtijevala veća sloboda naroda unutar državne zajednice, što će reći da demokratizacija, liberalizacija i federalizacija Jugoslavije nisi bili put ka evropskoj demokratiji i vrijednostima naprednog sjevernoatlantskog svijeta nego kompromis (zarad očuvanja vlasti) sa sve moćnijim nacionalistima i put ka konačnoj realizaciji zapadnoevropskog koncepta nacije-države. Ako takvu postavku prevedemo na jezik moderne neoliberalističke teorije onda ona glasi: Jugoslavija je postajala sve više multikulturalno društvo, da bi se, sljedstveno tome, ratovima multikulturalizam pokazao u svom konačnom, istinskom obliku. Stoga bi pošteno bilo tezu da je rat najveći kulturni događaj (Ugo Vlaisavljević) preformulirati u: rat kao najveći multikulturni događaj.
Međutim, kako rat uveliko i poslije rata traje u političkoj, kulturnoj i svakoj drugoj društvenoj praksi, na nivou ideologija i diskursa, Bosna i Hercegovina i dalje je, još uvijek, danas, multikulturno događanje, gdje su kulture (etnije) jedini politički subjekti, profilirani ratom, legitimirani Ustavom, koji je aneks Mirovnog sporazuma. I dok kulture multikulturalistički ratuju (i rat je oblik komunikacije), elite, koje svoje političke i privredne prakse legitimiraju kulturnom/etničkom ugroženošću, ravnopravnošću i nadmoćnošću, kulturno-legitimno pljačkaju društvena dobra, osiromašujući veliku većinu onih što su za kulture ratovali i koji su zbog kultura, opet, spremni ratovati, uvećavajući tako, što legalno što ilegalno – ali uvijek legitimno, svoj kapital.
Ta etnokapitalistička elita nije tek proizvod rata, ratne politike, ratne pljačke, privrede i profiterstva – ona je sastavnica multikulturalističkog poimanja društva, u kojem su kolektivi utemeljeni na kulturi politički subjektivizirani, pa se, shodno demokratijskom sistemu, mora iznaći instanca političke reprezentacije. Stotine političkih partija, parlamentarnih zastupnika, ministara, desetine premijera, stotine predsjednika etnokulturnih udruženja, bataljoni pisaca, historičara, novinara, vjerskih poglavara, desetine krupnih kapitalista i posjednika bogate se na račun etnije-kulture na konkretnu materijalnu, ali i svaku drugu, štetu dva-tri miliona stanovnika Bosne i Hercegovine. Klasni jaz između političko-klerikalno-intelektualno-finansijske elite i ostatka stanovništva, radnika, seljaka, penzionera, nezaposlenih (koje je nemoguće imenicom odrediti!)…, ali i malih poduzetnika, apsolutno je neprisutan na nivou javne reprezentacije i bilo koje diskurzivne prakse. Etničko-kulturno kao metaoznačitelj svake društvene prakse naprosto je suština savremenog bosanskohercegovačkog do-društva (jer nema minimuma jedinstvenog društvenog imaginarija), pa je tako ono kako osnovno polazište u raspravama o ustavnom i administrativnom preuređenju zemlje, tako i u odbrani političara optuženih za kriminal i korupciju, od kojih svaki istovjetno, kada se suoči sa optužnicom, govori o montiranom političkom procesu, pozivajući se na svoju nacionalnu pripadnost i na etniju-kulturu koju predstavlja i u čije ime legitimno pljačka.
Bilo koja koncepcija prosvjetiteljstva u Bosni i Hercegovini koja će operirati sa kulturama-etnijama, bilo u njihovom sukobu, ugroženosti i neravnopravnosti, bilo u njihovom redefiniranju i nadgradnji u kojekakvo bosanstvo, bilo koji oblik multikulturalizma, da li konfliktnog, da li pomiriteljskog, samo će odgađati problem (problem političkog subjekta-kolektiva), pri tome dodatno legitimirajući etnokapitaliste u njihovoj zajedničkoj, ravnopravnoj, dogovorenoj – multikulturnoj pljački društvenog dobra.
[1] Eric Hobsbawm, Doba revolucije, Školska knjiga, Zagreb, 1987.
[2] Frederic Jameson, Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma, u: Postmoderna: nova epoha ili zabluda, Naprijed, Zagreb, 1988.
[3] Slavoj Žižek, Multiculturalism or the cultural logic of multinational capitalism, u: New Left Review, septembar – oktobar 1997.
[4] Brian Barry, The Muddles of Multiculturalism, u: New Left Review, mart – april 2001.
[5] Jacques Ranciere, Politika književnosti, Adresa, Novi Sad, 2008.
[6] Milovan Đilas, Nova klasa, Narodna knjiga, Beograd, 1991.
